Člankom 42. novog Zakona o radu (NN 149/09), koji se počeo primjenjivati 1. siječnja 2010., detaljno je definiran pojam radnog vremena.
Naime, prema sadašnjem radnopravnom uređenju,
radnim vremenom smatra se vremensko razdoblje u kojem je radnik obvezan obavljati poslove, odnosno u kojem je spreman (raspoloživ) obavljati poslove prema uputama poslodavca, na mjestu gdje se njegovi poslovi obavljaju ili drugom mjestu koje odredi poslodavac.
Također, vrijeme koje radnik provede
obavljajući poslove po pozivu poslodavca, smatra se također radnim vremenom, neovisno o tome obavlja li ih u mjestu koje je odredio poslodavac ili u mjestu koje je odabrao radnik.
Pod vremenskim razdobljem „u kojem je spreman (raspoloživ) obavljati poslove prema uputama poslodavca“ smatra se
dežurstvo.
Nadalje,
radnim vremenom se ne smatra vrijeme u kojem je radnik pripravan odazvati se pozivu poslodavca za obavljanje poslova, ako se ukaže takva potreba, pri čemu se radnik ne nalazi na mjestu gdje se njegovi poslovi obavljaju niti na drugom mjestu koje je odredio poslodavac. Dakle,
pripravnost se ne smatra radnim vremenom prema novom Zakonu o radu. Vrijeme pripravnosti i visina naknade za nju može se (i treba) urediti ugovorom o radu ili kolektivnim ugovorom.
No, prema posebnom propisu, pripravnost će se, ako je tako propisano, smatrati radnim vremenom (vidjeti
članak 162. Zakona o zdravstvenoj zaštiti, čije ključne odredbe,
stavci 3. i 4. (s time da se stavak 4. primjenjuje od 3. kolovoza 2011.), glase:
„Stalna pripravnost jest oblik rada kada radnik ne mora biti nazočan u zdravstvenoj ustanovi, ali mora biti dostupan radi obavljanja hitne medicinske pomoći.
Vrijeme provedeno u dežurstvu i stalnoj pripravnosti smatra se radnim vremenom i uračunava se u redovit fond mjesečnih radnih sati.“).
