Temeljna je dvojba primjenjuje li se spomenuti Ugovor izravno ili države potpisnice, odnosno njezina tijela, moraju na temelju njega donijeti odgovarajući akt o priznavanju prava iz Ugovora.
Ta se dvojba pojavljuje pogotovo u vezi s primjenom Aneksa G Ugovora o pitanjima sukcesije koji nosi naziv „PRIVATNA IMOVINA I STEČENA PRAVA“.
Sudska praksa
U Republici Hrvatskoj vođen je određeni broj postupaka u kojima su tužitelji nastojali, upravo pozivom na Ugovor o pitanjima sukcesije i njegov Aneks G, utvrditi ništavim pravo vlasništva upisanog vlasnika i ishoditi to pravo na svoje ime.
U predmetima kojima su nam bili dostupni primjetno je da je Vrhovni sud Republike Hrvatske odbio tužitelje s tužbenim zahtjevom i tako zauzeo stajalište da se prava iz Ugovora o pitanjima sukcesije ne priznaju neposredno na temelju njega.
To je stajalište Vrhovni sud izrazio u svojim odlukama -
Rev 900/07-2 od 5. ožujka 2008.,
Rev 306/08-2 od 17. prosinca 2008. i
Rev 224/07-2 od 10. listopada 2007.
Odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske, Rev 900/07-2 od 5. ožujka 2008.
Predmet spora u ovom predmetu, čiji prikaz dajemo, je zahtjev na utvrđenje ništavosti uknjižbe prava vlasništva izvršene u korist tuženice (Republike Hrvatske), 5. listopada 1998., uz uspostavu prijašnjeg z.k. stanja, a pozivom na Zakon o potvrđivanju Ugovora o pitanjima sukcesije (Nar. novine - Međunarodni ugovori, broj 2/04 i 5/04 – objava o stupanju na snagu) koji se u Aneksu G odnosi na pitanje zaštite privatne imovine i stečenih prava, a koja su fizičke i pravne osobe bivše SFRJ imale na dan 31. prosinca 1990.
U postupku koji je prethodio reviziji utvrđeno je da je u korist tuženice uknjiženo pravo vlasništva na predmetnim nekretninama na temelju
Zakona o zabrani raspolaganja i preuzimanja sredstava određenih pravnih osoba na teritoriju Republike Hrvatske (Nar. novine broj 29/94 – u nastavku: ZZRPS) te da je prijašnji zemljišnoknjižni korisnik bio tužitelj. Sudovi su zaključili da predmetni upis na osnovu ZZRPS-a nije ništav, pozivom na članak 10. toga Zakona u kojem je rečeno da sudovi po službenoj dužnosti provode uknjižbu nekretnina koje su postale vlasništvo Republike Hrvatske na temelju članka 3. stavak 1. Uredbe o zabrani raspolaganja i preuzimanju sredstava određenih pravnih osoba na teritoriju Republike Hrvatske (Nar. novine broj 40/92 – u nastavku: Uredba/92), a predmetne nekretnine su postale vlasništvo Republike Hrvatske upravo na temelju tog propisa.
Pravilno su nižestupanjski sudovi, smatra Vrhovni sud Republike Hrvatske, odbili tužbeni zahtjev kao neosnovan jer, prema shvaćanju toga Suda, tužitelj nema aktivnu legitimaciju za isticanje predmetnog zahtjeva (na utvrđenje ništavosti uknjižbe pravo vlasništva u korist tuženice uz nalaganje brisanja toga stanja i uspostave prijašnjeg zemljišnoknjižnog stanja, tako da se na tim nekretninama upiše vlasništvo tužitelja). Da bi tužitelj uspio u sporu, između ostalog morao bi dokazati da je stvar na koju se tužba odnosi njegovo vlasništvo. Tužitelj nije dokazao da je vlasnik spornih nekretnina.
Prema odredbi
članka 362. stavak 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (Nar. novine broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06 i 141/06 – u nastavku: ZV), smatra se da je vlasnik nekretnine u društvenom vlasništvu osoba koja je u zemljišnim knjigama upisana kao nositelj prava upravljanja, korištenja ili raspolaganja tom nekretninom, a tko tvrdi suprotno treba to i dokazati.
Ova zakonska predmnijeva, međutim, nema djelovanje u korist tužitelja. Njegovo pravo korištenja (odnosno njegovog pravnog prednika) nije se moglo pretvoriti u pravo vlasništva stupanjem na snagu
Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (1. siječnja 1997.), jer je pravo korištenja tužitelj izgubio prije toga već na osnovi članka 3. stavak 1. Uredbe/92. Prema toj odredbi sredstva poslovnih jedinica i drugih organizacijskih oblika navedenih pravnih osoba koje se nisu organizirale na temelju Uredbe o zabrani raspolaganja i prijenosa sredstva određenih pravnih osoba na teritoriju Republike Hrvatske (Nar. novine, broj 39/91, 44/91, 52/91 i 5/92 – u nastavku: Uredba/91), prenose se u vlasništvo Republike Hrvatske.
Na osnovu rečenog, pravo korištenja prednika tužitelja na temelju navedenih Uredbi prestalo je i pretvoreno je u pravo vlasništva u korist Republike Hrvatske prije stupanja na snagu ZV-a.
Konačno, u pogledu primjene Aneksa G Ugovora o pitanjima sukcesije na kojeg se poziva tužitelj, te odredbe ne daju mu pravo tražiti od tuženika da se utvrdi ništavom predmetna uknjižba u korist tuženice uz nalaganje brisanja i uspostave takvog zk. stanja da se na predmetnim nekretninama upiše vlasništvo tužitelja.
Prema članku 2. stavak 1. podstavak (a) toga Aneksa, prava na pokretnu i nepokretnu imovinu koja se nalazi u nekoj državi sljednici na koju su građani ili druge pravne osobe SFRJ imali pravo na dan 31. prosinca 1990., priznat će se te će biti zaštićena i vraćena od te države u skladu s utvrđenim standardima i normama međunarodnog prava bez obzira na nacionalnost, državljanstvo, mjesto boravka ili prebivališta tih osoba.
To uključuje osobe koje su nakon 31. prosinca 1990. stekle državljanstvo ili mjesto boravka ili prebivalište u nekoj drugoj državi, a ne državi sljednici. Osobe koje ne mogu ostvariti ova prava, imaju pravo na naknadu u skladu s normama građanskog i međunarodnog prava.
Tužitelj i ne tvrdi da je Republika Hrvatska (neko njezino tijelo) donijela akt kojim mu priznaje pravo vlasništva na spornim nekretninama.
Pravo vlasništva tužitelj nije stekao na temelju samog Ugovora o pitanjima sukcesije, jer mu to pravo tek treba biti priznato, a što jasno proizlazi iz zadnje rečenice odredbe članka 2. stavak 1. podstavak a. Aneksa G koja glasi: „Osobe koje ne mogu ostvariti ova prava imaju pravo na naknadu u skladu s normama građanskog i međunarodnog prava“.
Prema tome, tužitelju bi tek trebalo biti priznato pravo vlasništva, a nakon toga nadležno tijelo bi trebalo odlučiti o tome vraća li mu se nekretnina ili mu se priznaje pravo na naknadu.
Pritom treba reći da je prema odredbi članka 3. stavak 1. Zakona o potvrđivanju Ugovora o pitanjima sukcesije, njegova provedba u djelokrugu državnih tijela navedenih u toj odredbi, a ne sudova.
