Prema
članku 120. stavku 3. Stečajnog zakona, nakon otvaranja stečajnoga postupka stečajni upravitelj u ime dužnika poslodavca i radnik mogu otkazati ugovor o radu, bez obzira na dogovoreno trajanje ugovora ili dogovoreno isključenje prava na redoviti otkaz te bez obzira na zakonske ili ugovorene odredbe o zaštiti radnika.
Otkazni rok iznosi mjesec dana, ako zakonom nije predviđen kraći rok. Ako otkaz izjavi stečajni upravitelj, druga strana može kao stečajni vjerovnik zahtijevati naknadu štete zbog prijevremenoga prestanka radnoga odnosa.
Dakle, najkraći otkazni rok prema ovoj odredbi je mjesec dana, ako inače zakonom (misli se na
Zakon o radu - NN 149/09) nije određen kraći rok od toga, a to je dva tjedna, koliko kraće od mjesec dana može iznositi otkazni rok (
članak 114. Zakona o radu).
U praksi se više puta postavilo pitanje povezanosti odredbe
članka 120. Stečajnog zakona i
članka 111. stavka 5. bivšeg Zakona o radu, koji bi odgovarao
članku 113. stavku 2. novog Zakona o radu.
Naime, bilo je dvojbeno teče li otkazni rok radnika, kojem je otkazao poslodavac u stečaju, na način iz članka 113. stavak 2. Zakona o radu. Konkretnije,
zaustavljaju li tijek otkaznog roka okolnosti poput trudnoće, porodnog dopusta, godišnjeg odmora, državnih blagdana, kao kod „običnog“ poslodavca, kod kojega u radnopravnim odnosima ne postoje specijalne odredbe poput članka 120. Stečajnog zakona?
O tome se izjasnila sudska praksa u
Odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske, Revt-99/2005-2 od 19. siječnja 2006.
Predmet spora bila je zakonitost odluke tuženika o otkazu ugovora o radu tužitelja, odnosno u vezi s tim
je li kroz vrijeme privremene nesposobnosti za rad tužitelja mogao teći otkazni rok.
U postupku je utvrđeno da je rješenjem prvostupanjskog suda od 19. prosinca 1999. godine nad tuženikom otvoren stečajni postupak. Osporenom odlukom tuženika od 8. ožujka 2000. godine tužitelju je otkazan ugovor o radu na neodređeno vrijeme, zbog proglašenja stečaja, s time da mu radni odnos prestaje istekom otkaznog roka od 30 dana računajući od 10. ožujka 2000. godine.
Prema pravnom shvaćanju nižestupanjskih sudova okolnost što je tužitelj bio na bolovanju u vrijeme otkaza ugovora o radu nije prepreka za otkaz ugovora o radu niti utječe na tijek otkaznog roka, jer se u slučaju otkaza ugovora o radu na temelju
članka 120. stavak 2. Stečajnog zakona (NN 44/96, 29/99, 129/00, 123/03 i 197/03), ne primjenjuju odredbe
Zakona o radu (NN 38/95, 54/95, 64/95, 17/01, 82/01, 114/03, 142/03, 30/04 i 137/04 – pročišćeni tekst) o zaštiti radnika, budući da je Stečajni zakon u ovom slučaju
lex specialis u odnosu na Zakon o radu.
Prema ocjeni Vrhovnog suda Republike Hrvatske, nižestupanjski sudovi nisu pogrešno primijenili materijalno pravo. Naime, prema odredbi
članka 120. stavak 2. i 3. Stečajnog zakona, otvaranje stečajnog postupka poseban je opravdani razlog za otkaz ugovora o radu i u tome se slučaju ne primjenjuju zakonske i ugovorne odredbe o zaštiti zaposlenika.
Otkazni rok iznosi mjesec dana, ako zakonom nije predviđen kraći rok. Zbog iznimnih okolnosti i nemogućnosti poslovanja koje postoje nakon otvaranja stečaja nad poslodavcem, Stečajnim zakonom izuzimaju se odredbe Zakona o radu kojima se pruža zaštita radnicima koji su privremeno ili trajno nesposobni za rad.
Odredba članka 111. stavak 5. (bivšeg) Zakona o radu, koja predviđa da otkazni rok ne teče za vrijeme privremene nesposobnosti za rad,
također je zaštitne naravi i stoga se ne primjenjuje u slučaju otkaza ugovora o radu na temelju članka 120. stavak 2. Stečajnog zakona.
