Ponekad kolektivni ugovor, i nakon isteka roka na koji je sklopljen, i dalje „živi“, odnosno postoji, primjenjuje se.
Naime, prema
članku 262. Zakona o radu (NN 149/09), ako kolektivnim ugovorom nije drukčije određeno, nakon isteka roka na koji je sklopljen kolektivni ugovor, u njemu sadržana pravna pravila kojima se uređuje sklapanje, sadržaj i prestanak radnog odnosa i dalje se primjenjuju do sklapanja novoga kolektivnog ugovora, kao dio prethodno sklopljenih ugovora o radu.
Navedeno će se pravilo dosta elegantno primijeniti u praksi, kada postoji samo jedan sindikat koji ga je sklopio. No,
kada kod istog poslodavca postoji više sindikata s kojima je poslodavac sklopio kolektivni ugovor, čiji se sadržaj nakon isteka roka produženo primjenjuje kao pravna pravila, pa jedan od sindikata sklopi novi kolektivni ugovor nepovoljnijeg sadržaja za radnike na čijoj su strani sindikati ugovorna stranka, postavlja se pitanje prestaje li produžena primjena ranijeg kolektivnog ugovora za sve radnike?
To se pitanje pojavilo u jednom sudskom predmetu (odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske,
Revr 1447/09-2 od 11. studenoga 2009.), u kojem je zauzeto stajalište povodom zahtjeva tužitelja protiv tuženika kao poslodavca za isplatu novčanog iznosa povodom Uskrsa te regresa za godišnji odmor u visini utvrđenoj Kolektivnim ugovorom od 22. prosinca 1999. (dalje: KU/99.).
Naime, u postupku pred nižestupanjskim sudovima utvrđeno je da je 22. prosinca 1999. sklopljen Kolektivni ugovor između tri sindikata organizirana kod tuženika i tuženika kao poslodavca (KU/99.), a da je isteklo određeno vrijeme na koje je taj ugovor sklopljen (1. siječnja 2001.), pa su se nakon isteka toga roka u smislu
članka 195. Zakona o radu (NN 38/95, 54/95 i 65/95 – dalje: ZR) odredbe toga ugovora primjenjivale kao pravna pravila. Za vrijeme produžene primjene pravnih pravila iz kolektivnog ugovora
jedan od tri sindikata sklopio je s tuženikom novi Kolektivni ugovor 23. svibnja 2002. (dalje: KU/02.), te je tim novim Kolektivnim ugovorom
utvrđen manji novčani iznos povodom Uskrsa i dodatka za godišnji odmor.
Nižestupanjski sudovi ističu da je sklapanjem novog Kolektivnog ugovora (KU/02) prestala produžena primjena pravnih pravila ranijeg Kolektivnog ugovora (KU/99.), pa da se na predmetni slučaj primjenjuju odredbe KU/02. kao novog Kolektivnog ugovora. Pravno pitanje u ovom predmetu je sljedeće: kada kod istog poslodavca postoji više sindikata s kojima je poslodavac sklopio kolektivni ugovor, čiji se sadržaj nakon isteka roka produženo primjenjuje kao pravna pravila, pa jedan od sindikata sklopi novi kolektivni ugovor nepovoljnijeg sadržaja za radnike na čijoj su strani sindikati ugovorna stranka, prestaje li produžena primjena ranijeg kolektivnog ugovora za sve radnike?
Prema stajalištu izraženom u odluci Ustavnog suda Republike Hrvatske,
U-III-1458/2008. od 30. lipnja 2009. (NN 88/09), u istovrsnom predmetu u kojem je razmatran odnos navedena dva kolektivna ugovora,
u konkretnom slučaju valja primijeniti KU/02., dakle, noviji kolektivni ugovor, čijim sklapanjem prestaje produžena primjena pravnih pravila iz Kolektivnog ugovora.
U toj Odluci Ustavni sud je, kao ključni dio obrazloženja, naveo sljedeće:
„Ustavni sud ističe da valja razlikovati obvezatnost kolektivnog ugovora od njegove primjene.
U slučaju kada kolektivni ugovor ne sklope svi sindikati aktivni na nekom području, (ne)obvezatnost kolektivnog ugovora se očituje u tome, da za osobe, koje nisu sklopile kolektivni ugovor, ne važi obveza socijalnog mira – te se osobe nisu dužne pridržavati postupka mirenja, odnosno drugog način mirnog rješavanja kolektivnih sporova, ukoliko je isti propisan. Dakle, osobe, koje nisu vezane kolektivnim ugovorom, mogu poduzeti štrajk ili drugi oblik industrijske akcije i mimo obveznog mirenja propisanog člankom 203. ZOR-a.
S druge strane, primjena kolektivnog ugovora na (sve) radnike kod određenog poslodavca proizlazi iz izjednačenosti statusa članova sindikata, koji su potpisali kolektivni ugovor, sa statusom nečlana. Naime, odredbom članka 2. ZOR-a propisana je zabrana nejednakog postupanja prema radnicima (koji ne smiju biti stavljeni u nepovoljniji položaj od drugih osoba na temelju rase, boje kože, spola, bračnog stanja... članstva ili ne članstva u sindikatu i dr.). Drugim riječima, na temelju zabrane diskriminacije iz navedenog zakonskog članka, radnik, koji nije član sindikata potpisnika kolektivnog ugovora, može ostvarivati prava, koja je poslodavac obvezan osigurati članovima sindikata, s kojima je sklopio (novi) kolektivni ugovor, pri čemu treba imati u vidu da se pravna pravila iz prethodnog kolektivnog ugovora prestaju primjenjivati na temelju odredbe članka 195. ZOR-a.
Ustavni sud primjećuje da je odredbom članka 3. stavka 2. KU 99., kojeg je sklopio tužiteljev sindikat, propisano, među ostalim, da se taj kolektivni ugovor primjenjuje i na radnike, koji nisu bili članovi sindikata potpisnika KU 99., niti su naknadno postali njihovi članovi. Ista odredba sadržana je u članku 3. stavku 2. KU 02.
Imajući u vidu navedene odredbe oba kolektivna ugovora i ZOR-a, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju valja primijeniti KU 02., a ne KU 99.
Slijedom iznijetog ocjena je Ustavnog suda da su sudovi ustavnopravno neprihvatljivim tumačenjem mjerodavnog materijalnog prava, poistovjetili obvezatnost kolektivnog ugovora i primjenu kolektivnog ugovora. Takvim tumačenjem sudovi su stvorili pravnu situaciju, u kojoj bi sklapanje i primjena kolektivnog ugovora (čemu su prethodili zakonito provedeni pregovori) bili spriječeni zbog protivljenja već samo jednog od aktivnih sindikata kod određenog poslodavca. Pri tome bi članovi sindikata, koji su stranke kolektivnog ugovora, mogli biti stavljeni u nejednak položaj u odnosu na nečlanove tih sindikata, te bi slijedom toga poslodavcu u odnosu na njegove radnike bilo onemogućeno primijeniti načelo zabrane diskriminacije iz članka 2. ZOR-a. Na opisani je način povrijeđeno podnositeljevo ustavno pravo jednakosti pred zakonom zajamčeno odredbom članka 14. stavka 2. Ustava.“
