Prema
članku 98. stavak 2. Obiteljskog zakona, uzdržavanje djeteta dužnost je i pravo oba roditelja. Naime, budući da su roditelji zajednički odgovorni za skrb o svojem djetetu, dužni su ga uzdržavati neovisno o tome živi li dijete s njima ili ne. Ta obveza ne prestaje niti kada je roditelju roditeljska skrb oduzeta, ograničena ili je ne ostvaruje (
članak 212.), iz razloga što je uzdržavanje neophodno za materijalnu egzistenciju djeteta.
Uzdržavanje između roditelja i djece u pravilu se određuje u sudskom parničnom postupku, no kako bi se izbjegli dodatni troškovi postupka te postiglo rješenje kojim su zadovoljne sve stranke, uzdržavanje se može se odrediti i u sudskoj nagodbi te u nagodbi pred centrom za socijalnu skrb. Nagodba sklopljena u centru za socijalnu skrb ovršna je isprava (
članak 230. stavak 2.).
Sukladno
članku 236. Obiteljskog zakona, sud će uputiti obveznika uzdržavanja da može u zapisnik na ročištu pred sudom, pred centrom za socijalnu skrb ili posebnom ovjerovljenom ispravom dati suglasnost da se radi naplate tražbine ovlaštenika uzdržavanja zaplijene njegova plaća, mirovina ili neko drugo slično novčano primanje, u cijelosti ili djelomice, i da se isplate obavljaju izravno ovlašteniku uzdržavanja na način određen u toj ispravi. Takva isprava ima pravni učinak pravomoćnog rješenja o ovrsi.
Isprava o suglasnosti dostavlja se poslodavcu koji je po njoj dužan postupati isplaćivanjem utvrđenog iznosa ovlašteniku uzdržavanja prilikom svake isplate plaće ili naknade plaće obvezniku uzdržavanja.
Ako tijekom postupka u kojem se uzdržavanje određuje, obveznik uzdržavanja da izjavu da se iznosi određeni za uzdržavanje isplaćuju iz plaće ili drugih stalnih novčanih primanja izravno osobi koja je u odluci označena kao primatelj uzdržavanja, bez provođenja ovršnog postupka, takva izjava nije sastavni dio izreke presude kojom se odlučuje o uzdržavanju, već je sud dužan takvu izjavu zajedno s odlukom o uzdržavanju odmah dostaviti poslodavcu, odnosno drugom isplatitelju stalnih novčanih primanja (odluka Županijskog suda u Varaždinu
Gž 1907/04-2 od 18.11.2004.).
U slučaju da obveznik uzdržavanja ne ispunjava dobrovoljno svoju obvezu, provodi se ovrha. Posljednje izmjene i dopune Obiteljskog zakona, koje su na snazi od 1. siječnja 2008., u
članku 232.a uvele su novine u visini iznosa koji se može zaplijeniti i u vezi prioriteta tražbine uzdržavanja. Tako je u stavku 2. toga članka određeno da se ovrha radi prisilne naplate novčanih iznosa za uzdržavanje djeteta može provesti na cijeloj plaći ili drugom stalnom novčanom primanju roditelja, osim na iznosu koji odgovara iznosu od jedne četvrtine prosječne mjesečne isplaćene neto plaće po zaposlenome u pravnim osobama Republike Hrvatske za proteklu godinu.
Ta odredba, u pogledu visine iznosa na plaći koji se može zaplijeniti obvezniku uzdržavanja, odgovara odredbi
članka 149. stavak 1. Ovršnog zakona.
Ovdje je važno istaknuti da će se, prema
članku 232.a stavku 3. Obiteljskog zakona, ovrha na plaći i drugom stalnom novčanom primanju roditelja za uzdržavanje djeteta
provesti prije ovrhe radi naplate svih drugih tražbina na tim primanjima
neovisno o vremenu njihova nastanka.
To znači da je poslodavac ovrhu na plaći obveznika uzdržavanja djeteta obvezan provesti čim rješenje o ovrsi postane pravomoćno i to neovisno o obustavama koje se na njegovoj plaći eventualno već provode iz razloga što rješenje o ovrsi za uzdržavanje djeteta obustavlja ili smanjuje visinu naplata svih drugih tražbina, neovisno o vremenu njihova nastanka.
Obiteljski zakon sadrži i odredbe kojima se uređuju posebnosti ovrhe radi uzdržavanja (
članak 349 -352.) te mjere osiguranja radi uzdržavanja (
članak 354-360.).
Također napominjemo da sud u kaznenom postupku može izreći novčanu kaznu ili kaznu zatvora osobi koja izbjegava plaćanje uzdržavanja ili odbija plaćati uzdržavanje na koje je obvezna temeljem ovršne odluke ili nagodbe (
članak 209. Kaznenog zakona).
Pripremila: Ljiljana Drakulić, dipl. iur.
