Pravo zadržanja je pravni institut koji vjerovnika dospjelog potraživanja, u čijem posjedu se nalazi neka dužnikova stvar, ovlašćuje da zadrži tu stvar do ispunjenja ili pružanja odgovarajućeg osiguranja i da se, nakon što pravovremeno obavijesti dužnika o svojoj namjeri, naplati iz njezine vrijednosti.
Institut prava zadržanja reguliraju odredbe
članka 72. – 75. Zakona o obveznim odnosima. Tako vjerovnik dospjele tražbine u čijim se rukama nalazi neka dužnikova stvar ima pravo zadržati je dok mu ne bude ispunjena tražbina. Ako je dužnik postao nesposoban za plaćanje, vjerovnik ima pravo zadržanja iako njegova tražbina nije dospjela.
Učinak prava zadržanja sastoji se u tome da vjerovnik koji drži dužnikovu stvar na temelju prava zadržanja ima pravo naplatiti se iz njezine vrijednosti na isti način kao založni vjerovnik, ali je dužan prije nego što pristupi ostvarenju naplate o svojoj namjeri pravodobno obavijestiti dužnika. No, vjerovnik je dužan vratiti stvar dužniku ako mu ovaj dade odgovarajuće osiguranje njegove tražbine.
Dakle, da bi pravo zadržanja moglo nastati, potrebno je da budu ispunjene sljedeće pretpostavke:
- mora postojati odgovarajuća (dospjela) tražbina
- vjerovnik mora biti u posjedu stvari
- potrebno je da je i stvar (predmet) posjeda odgovarajući za pravo zadržanja
- mora postojati pravna veza između tražbine i predmeta prava zadržanja.
Predmet prava zadržanja mogu biti kako
pokretnine, tako i
nekretnine (Odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj
Rev-933/00 od 29. siječnja 2002.), pa i novac. No, vjerovnik nema pravo zadržanja kad dužnik zahtijeva da mu se vrati stvar koja je izašla iz njegova posjeda protiv njegove volje.
On također
ne može zadržati niti
punomoć dobivenu od dužnika, a niti druge dužnikove isprave (npr. radnu knjižicu), iskaznice, dopise i ostale slične stvari, kao niti druge stvari koje se
ne mogu izložiti prodaji.
Isto tako, pravo zadržanja na automobilu ne pripada zakupodavcu na temelju ugovora koji mu ne daje pravo na posjed automobila (Odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj
Rev-2454/95 od 6. svibnja 1999).
