U nekim slučajevima prestanka radnog odnosa radnik ima pravo na otpremninu, kao oblik novčane pomoći koji ima svrhu financijski pomoći radniku u međurazdoblju između prestanka jednog i početka drugog radnog odnosa.
Tako prema
članku 119. Zakona o radu (NN 149/09), radnik kojem poslodavac otkazuje nakon dvije godine neprekidnog rada, osim ako se otkazuje iz razloga uvjetovanih ponašanjem radnika, ima pravo na otpremninu u iznosu koji se određuje s obzirom na dužinu prethodnog neprekidnog trajanja radnog odnosa s tim poslodavcem.
Bitno je napomenuti da se otpremnina ne smije ugovoriti, odnosno odrediti u iznosu manjem od jedne trećine prosječne mjesečne plaće koju je radnik ostvario u tri mjeseca prije prestanka ugovora o radu, za svaku navršenu godinu rada kod tog poslodavca.
Što se tiče limitiranja iznosa otpremnine istim je člankom (
stavkom 3.) propisano da ako zakonom, kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu ili ugovorom o radu nije određeno drukčije, ukupan iznos otpremnine ne može biti veći od šest prosječnih mjesečnih plaća koje je radnik ostvario u tri mjeseca prije prestanka ugovora o radu. Dakle, ako je nekim drugim zakonom, kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu ili ugovorom o radu propisano, odnosno ugovoreno nešto drugačije (povoljnije) u vezi s maksimalnim iznosom otpremnine, odredba o najvišoj otpremnini iz Zakona o radu neće se primijeniti.
Pravo na isplatu otpremnine zastarijeva u roku 3 godine od dospijeća tog prava. Naime, prema
članku 135. Zakona, potraživanje iz radnog odnosa (a otpremnina to svakako jest) zastarijeva za tri godine, ako tim ili drugim zakonom nije drukčije određeno.
No, još su se u 15-ogodišnjoj primjeni ranijeg
Zakona o radu pojavili prijepori oko pitanja kada dospijeva pravo na otpremninu.
Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci,
Rev-3599/99 od 9. veljače 2000. godine zauzeo je stajalište da
„pravo radnika po osnovi otpremnine u slučaju otkaza ugovora o radu dospijeva uručenjem otkaza, a po dospjelosti takvog potraživanja radnika kao vjerovnik može njime slobodno raspolagati“.
Međutim, u praksi postoje i drukčija stajališta prema kojima otpremnina dospijeva s danom prestanka ugovora o radu. Isto tako,
„visina otpremnine utvrđuje se s obzirom na dan isteka otkaznog roka, a ne s obzirom na dan uručenja otkaza“ (Odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj
Rev 36/00 od 18. travnja 2001. godine).
Uzimajući u obzir činjenicu da je otpremnina novčana pomoć radniku koja se isplaćuje ovisno o godinama staža kod istog poslodavca, a da se ukupni broj tih godina utvrđuje tek nakon isteka otkaznog roka, ispravniji je stav da otpremnina dospijeva tek nakon prestanka ugovora o radu.
Također, u praksi se uvriježilo tumačenje navedene sudske odluke VSRH, Rev-3599/99 od 9. veljače 2000. godine, koje tu sudsku praksu tumači na način da radniku u trenutku uručenja otkaza ugovora o radu dospijeva samo raspolaganje potraživanjem otpremnine u smislu prenošenja potraživanja na drugu osobu, ugovaranje manjeg iznosa otpremnine od onog koji ga po zakonu pripada, odricanje od otpremnine, ali mu ne dospijeva i pravo na zahtijevanje isplate. To pravo će mu dospjeti tek prestankom radnog odnosa.
