Glava XV.
Kaznenog zakona (u nastavku: KZ) kojom su normirana kaznena djela protiv časti i ugleda, sadržajno je vrlo mala. Naime, ograničena je na svega četiri inkriminacije: kazneno djelo klevete iz
članka 199., kazneno djelo uvrede iz
članka 200., kazneno djelo iznošenja osobnih ili obiteljskih prilika iz
članka 201. te kazneno djelo predbacivanja kaznenog djela iz
članka 202. KZ-a.
Uz navedena osnovna kaznena djela u temeljnom obliku, zakonski su definirani i kvalificirani oblici njihovog počinjenja. U sva četiri slučaja kvalificirani oblik predstavlja onaj način izvršenja kada je ista radnja postala pristupačna većem broju ljudi. Gotovo uvijek u tim slučajevima radi se o počinjenjima kaznenih djela putem sredstava javnog priopćavanja ili kako to zakon opisuje za uvredu:
„ ...putem tiska, radija, televizije, pred više osoba, na javnom skupu ili na drugi način zbog čega je uvreda postala pristupačnom većem broju osoba...“ odnosno, s obzirom na ostala tri kaznena djela, uz izmjenu protupravne radnje - klevete, iznošenja osobnih ili obiteljskih prilika te predbacivanja kaznenog djela.
Svojevrsna specifičnost ove glave Kaznenog zakona je i u tome da je jasno definirano (
članak 203. KZ-a) ekskulpiranje počinitelja sva četri kaznena djela ako se radi o inkriminiranim sadržajima koji su rezultat počiniteljeve empatije, altruizma i/ili umjetničko-stvaralačke djelatnosti:
„ Nema kaznenog djela kad se radi o uvredljivom sadržaju iz članka 199. i članka 200. stavka 3., klevetničkom sadržaju iz članka 200. stavka 1. i 2., sadržaju o osobnim ili obiteljskim prilikama iz članka 201. i predbacivanja za kazneno djelo iz članka 202. ovoga Zakona, koji je ostvaren ili učinjen dostupnim drugima u znanstvenom, književnom, umjetničkom djelu ili javnoj informaciji, u obavljanju službene dužnosti, političke ili druge javne ili društvene djelatnosti, ili u novinarskom poslu, ili u obrani nekog prava ili zaštiti opravdanih interesa...“.
No, zakon ne ostavlja dvojbu te istom odredbom navodi kako nema isključenja protupravnosti za iznošenje difamacijskog sadržaja ukoliko način počinjenja i ostale okolnosti jasno ukazuju na počiniteljevo usmjerenje da šteti časti i ugledu drugoga. Kazneni zakon to uređuje ovako:
“ ... osim ako iz načina izražavanja i drugih okolnosti jasno proizlazi da se radi o ponašanju koje je imalo cilj samo škoditi nečijoj časti ili ugledu.“.
Za sva kaznena djela ove glave predviđeno je pokretanje kaznenog postupka podnošenjem privatne tužbe. Postupak se nadalje odvija na glavnoj raspravi pred stvarno i mjesno nadležnim općinskim sudom kao prvostupanjskim. Po donošenju presude, eventualno nezadovoljne stranke protiv nje imaju mogućnost podnošenja redovnog pravnog lijeka u vidu žalbe županijskom sudu kao drugostupanjskom.
Po potvrdnom rješavanju županijskog suda presuda postaje pravomoćna te izvršna čime kazneni postupak i završava.
U sudskoj praksi korištenje izvanrednog pravnog sredstva u pravomoćno okončanim postupcima povodom kaznenih djela iz glave XV. KZ-a iznimno je rijetko. Čak štoviše, zahtjev za zaštitu zakonitosti podnesen Vrhovnom sudu RH, od strane jedino nadležnog Državnog odvjetništva RH, predstavlja najrjeđe izvanredno pravno sredstvo. Naime, prema uvidu u tromjesečni statistički izvještaj o radu kaznenog odjela VSRH za 1. kvartal 2010.godine, vidljivo je kako upravo zahtjevi za zaštitu zakonitosti predstavljaju najmanju stavku u ukupnom zbroju svih vrsta predmeta (prema upisnicima).
Primjera radi, u istom razdoblju zaprimljeno ih je svega 17 usporedivo sa 70 zahtjeva za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude ili sa čak 346 postupaka po žalbi u drugom stupnju.
Uvidom u postojeću judikaturu ne nailazi se na primjer podnošenja zahtjeva za zaštitu zakonitosti protiv pravomoćnih presuda u predmetima povodom kaznenih djela iz glave XV.
Kaznenog zakona, osobito kada nije bilo korišteno redovno pravno sredstvo-žalba.
U svjetlu takvih podataka nailazimo na endemski primjer podnošenja zahtjeva za zaštitu zakonitosti u predmetu broj:
Kzz 33/2006-5 od 23. rujna 2009. Naime, u tom je predmetu Vrhovni sud odbio kao neosnovan zahtjev za zaštitu zakonitosti podnesen od strane Državnog odvjetništva RH, a protiv presude Općinskog suda u Zagrebu broj K-44/02.
Pravomoćnom presudom Općinskog suda u Zagrebu od 2. studenoga 2005. okrivljenik P.M. proglašen je krivim zbog počinjenja kaznenih djela iz
članka 199. stavak 2. i
članka 200. stavak 2. KZ-a u stjecaju te su mu izrečene kaznenopravne sankcije.
Istom presudom naloženo je osuđeniku P.M. objavljivanje presude u cijelosti putem tiska o svom trošku.
Presuda je samim protekom žalbenog roka postala pravomoćna jer se stranke nisu žalile. Isto tako nije bilo niti zahtjeva za povrat u prijašnje stanje od strane osuđenika.
Presuda Vrhovnog suda kojom se odbija ovakav atipični zahtjev za zaštitu zakonitosti precizira kako ne postoji niti jedna bitna povreda odredbi
Zakona o kaznenom postupku kako u odnosu na kazneno djelo klevete iz
članka 200. stavak 2. tako i u odnosu na kazneno djelo uvrede iz
članka 199. stavak 2. KZ-a .
Nadalje, Vrhovni sud konstatira kako ne postoji niti povreda odredbi Kaznenog zakona, a odluka prvostupanjskog suda prema kojoj nije bilo mjesta za primjenu odredbe
članka 203. KZ-a o ekskulpaciji osuđenika, kao takva predstavlja sud o utvrđenim činjenicama tokom glavne rasprave. Pravilnost ili ne tako utvrđenog činjeničnog stanja mogla se ospravati žalbom kao redovnim pravnim lijekom, konkretno žalbenim razlogom zbog nepotpuno ili netočno utvrđenog činjeničnog stanja.
Stoga Vrhovni sud u presudi još jednom ističe kako je na podnošenje žalbe kao redovnog pravnog lijeka bio ovlašten i osuđenik, no da to pravo nije iskoristio, a državni odvjetnik zahtjev za zaštitu zakonitosti može podnijeti samo ako je pravomoćnom sudskom odlukom i/ili postupkom povrijeđen zakon.
Pripremio: Hrvoje Kopasić, dipl. iur.
