Kako bi se osigurala ravnopravnost i širina uporabe neslužbenih jezika i pisama, isto je uobličeno u ustavnopravnu kategoriju iz III. glave
Ustava Republike Hrvatske –Zaštita ljudskih prava i temeljnih sloboda (
članak 14. i 15.) . Tako
članak 15. stavak 4. decidirano propisuje :
„Pripadnicima svih nacionalnih manjina jamči se sloboda izražavanja nacionalne pripadnosti, slobodno služenje svojim jezikom i pismom i kulturna autonomija.“
Isto tako u glavi I Ustava - Izvorišne osnove, taksativno se navode manjine i etniciteti koji zajedno s hrvatskim narodom tvore Republiku –
„...ustanovljuje se kao nacionalna država hrvatskoga naroda i država pripadnika nacionalnih manjina: Srba, Čeha, Slovaka, Talijana, Mađara, Židova, Nijemaca, Austrijanaca, Ukrajinaca, Rusina, Bošnjaka, Slovenaca, Crnogoraca, Makedonaca, Rusa, Bugara, Poljaka, Roma, Rumunja, Turaka, Vlaha, Albanaca i drugih, koji su njezini državljani …“ te im se izričito jamči:
„... ravnopravnost s građanima hrvatske narodnosti i ostvarivanje nacionalnih prava...“.
Nastavno na prethodnu II. glavu Ustava -Temeljne odredbe, kojom su propisani oblici i ustrojstvo državne vlasti,
člankom 12. stavkom 2. omogućena je puna ravnopravnost manjinskih jezika te ćiriličnog i/ili drugog pisma njihovom implementacijom kao službenih jezika odnosno pisama za određenu lokalnu teritorijalnu jedinicu uz ostvarenje uvjeta propisanih zakonom.
Do oživotvorenja i praktične primjene ovih ustavnih prava i sloboda dolazi tokom raznih postupaka pred državnim tijelima. Kao vrhunska razina praktične primjene navedenih prava pojavljuju se sudovi kao nezavisni i nepristrani organi bilo kao inicijalna instanca bilo kao kasacijska povodom uloženog pravnog sredstva protiv nepravomoćne prvostupanjske odluke nižeg suda i/ili upravnog organa.
U okviru svih postupaka (građanskog, kaznenog, prekršajnog, upravnog), a tokom njegovih raznih stadija, stranki je
ex lege ac constitutii dana mogućnost upotrebe svog jezika i pisma. No, dolazi i do uskrate tih temeljnih prava i sloboda, ponekad i od strane samih sudova. Tako nailazimo na primjer iz judikature u kojem Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske u predmetu broj
Pž-8487/2009, rješavajući po žalbi okrivljenika, ukida pobijano prvostupanjsko rješenje Prekršajnog suda u Zagrebu broj X-PJ-595/08.
Naime, tim je rješenjem prvostupanjski Prekršajni sud odbacio prigovor okrivljenika obrazlažući da je isti napisan ćiriličnim pismom te stoga nerazumljiv. Apelacioni sud pak zauzima dijametralno suprotno stajalište te nailazi da pobijano rješenje o odbačaju nije pravilno niti zakonito.
Prema odredbi
članka 87. stavak 3. Prekršajnog zakona, svi podnesci stranaka (i sudionika) prekršajnog postupka imaju se dostaviti sudu na hrvatskom jeziku i latiničnom pismu.
Ukoliko je određeni podnesak okrivljenika sudu nerazumljiv, tada sud mora pozvati okrivljenika da podnesak prevede ili mora
ex offo pribaviti prijevod putem sudskog tumača-prevoditelja.
Navedena odluka Visokog prekršajnog suda korespondira s pozitivnom legislativom, a napose
Ustavnim zakonom o pravima nacionalnih manjina i
Zakonom o uporabi jezika i pisma nacionalnih manjina u Republici Hrvatskoj te potvrđuje u praksi proklamirana načela i jamstva iz Ustava RH.
Pripremio: Hrvoje Kopasić, dipl. iur
