U odluci broj:
U-III-41640/2009 od 29. travnja 2010. Ustavni sud usvojio je tužbu koju je podnositelj podnio protiv presude Vrhovnog suda RH broj:
Kž-574/08-6 od 21. siječnja 2009. godine, kojom je potvrđena presuda Županijskog suda u Puli broj: K-69/07-140 od 19. ožujka 2008.
Prvostupanjskom presudom podnositelj je proglašen krivim zbog produljenog kaznenog djela iz
članka 173. stavka 2. Kaznenog zakona (Narodne novine broj 110/97, 27/98, 50/00, 129/00, 51/01, 105/04, 84/05 i 71/06, u nastavku: KZ) i osuđen na kaznu zatvora u trajanju od devet godina.
Podnositelj ustavnom tužbom osporava presudu Vrhovnog suda i presudu Županijskog suda u Puli, smatrajući da su sudovi, zbog bitne povrede odredbi kaznenog postupka, povrijedili ustavna prava zajamčena
člankom 14. stavkom 2. i
člankom 29. stavcima 1. i 2. alinejama 3. i 4. Ustava Republike Hrvatske, te povredu članka 6. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljenih sloboda (Narodne novine - Međunarodni ugovori broj 6/99 – pročišćeni tekst i 8/99 - ispravak).
Obrazlažući povrede
članka 29. Ustava, podnositelj između ostalog navodi da je u donošenju prvostupanjske presude Županijskog suda u Puli broj: K-69/07-140 od 19. ožujka 2008. kao član vijeća sudjelovala sutkinja E. D., a koja sutkinja je također bila član vijeća istog suda (Županijski sud u Puli) koje je donijelo rješenje broj: K-69/07-38 (Kv-385/07) od 23. studenoga 2007. o produljenju pritvora podnositelju ustavne tužbe. Navedenim je, prema mišljenju podnositelja, dovedena u ozbiljnu sumnju objektivna nepristranost sudaca u konkretnom slučaju.
Prema
članku 59. stavku 1. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske, svatko može podnijeti Ustavnom sudu ustavnu tužbu ako smatra da mu je pojedinačnim aktom tijela državne vlasti, kojim je odlučeno o sumnji ili optužbi za kažnjivo djelo, povrijeđeno ljudsko pravo ili temeljna sloboda zajamčena Ustavom (ustavno pravo).
Sastavni dio prava na pravično suđenje jest pravo optuženika na suđenje pred zakonom ustanovljenim neovisnim i nepristranim sudom. Ustavni sud podsjeća da u svakom konkretnom slučaju mora postojati dostatna osnova za zaključak da sud odnosno njegov sastav isključuju svaku opravdanu sumnju u njihovu nepristranost. Sudovi upravo time što nastupaju kao nepristrani pridonose povjerenju javnosti koje je nužno u demokratskom društvu, što je utvrđeno stajalište međunarodnog prava o ljudskim pravima (npr. presuda Europskog suda za ljudska prava u predmetu Mežnarić protiv Hrvatske, presuda od 15. srpnja 2005., § 27).
Pri tome, Europski sud za ljudska prava smatra da se nepristranost suca pretpostavlja do dokaza protivnoga. Međutim, iz činjenica konkretnog slučaja mogu proizaći objektivni negativni pokazatelji (appearances) sučeve (ne)pristranosti koji opravdavaju legitimno očekivanje da će se sudac otkloniti od suđenja. Takve činjenice npr. postoje: a) kad je sudac u prethodnom postupku, koji je sudjelovao na suđenju, odlučivao o pitanjima koja su „blisko povezana s pitanjima odlučivanja o glavnoj stvari“ (presuda u predmetu Hauschildt protiv Danske, presuda od 24. V. 1989. godine, § 51-52); b) ako je, nakon sudjelovanja u donošenju prvostupanjske presude sudjelovao u odlučivanju o žalbi protiv nje (presuda u predmetu De Haan protiv Nizozemske od 26. kolovoza 1997. godine, § 51, 54); c) ako je sudjelovao u izvanraspravnom vijeću koje je potvrdilo osnovanost optužnice, a nakon toga sudjelovao na suđenju kao član raspravnog vijeća (presuda u predmetu Castillo Algar protiv Španjolske od 28. listopada 1998. godine, § 47-49). I u presudi u predmetu Piersack protiv Belgije (presuda od 1. listopada 1982. godine, § 30-31) činjenica da je sudac predsjedavao sudskom vijeću u kaznenom postupku nakon što je prije toga bio dužnosnik na čelu javnog tužiteljstva nadležnog za progon u predmetu, ocijenjena je kao negativni pokazatelj nepristranosti kaznenog suda.
U konkretnom slučaju sutkinja E. D. bila je član vijeća Županijskog suda u Puli koje je donijelo osporenu presudu (broj: K-69/07-140 od 19. ožujka 2008.). Navedena sutkinja bila je, međutim, i član izvanraspravnog vijeća Županijskog suda u Puli koje je donijelo rješenje broj: K-69/07-38 (Kv-385/07) od 23. studenoga 2007. o produljenju pritvora podnositelju.
Zakon o kaznenom postupku (Narodne novine broj 110/97, 27/98, 58/99, 112/99, 58/02, 143/02, 62/03 i 111/03, u nastavku: ZKP) odredbom
članka 36. stavka 1. propisuje slučajeve isključenja suca od obavljanja sudske dužnosti. Odredbom točke 5. sudac ili sudac porotnik isključen je od obavljanja sudske dužnosti ako je u istom predmetu sudjelovao u donošenju odluke nižeg suda ili ako je u istom sudu sudjelovao u donošenju odluke koja se pobija žalbom ili izvanrednim pravnim lijekom.
Člankom 36. stavkom 2. ZKP-a propisana je pak mogućnost da sudac bude otklonjen od obavljanja sudske dužnosti ako se izvan slučajeva za isključenje navedu i dokažu okolnosti koje izazivaju sumnju u njegovu nepristranost.
Premda sudac koji je sudjelovao u donošenju rješenja o određivanju (produljenju) pritvora, a kasnije u istom sudu u donošenju pobijane odluke u istom predmetu, nije izrijekom isključen od odlučivanja, ipak se ne može i u takvom slučaju zanemariti postojanje činjenica koje dovode u sumnju njegovu nepristranost, posebice onih koje prema stajalištima Europskog suda za ljudska prava mogu predstavljati „negativne pokazatelje sudske nepristranosti“ i koje bi, prema
članku 36. stavku 2. ZKP-a, dovele do otklona suca.
Polazeći od okolnosti da je ista sutkinja najprije sudjelovala u donošenju rješenja o produljenju pritvora podnositelju, da bi kasnije u prvostupanjskom postupku sudjelovala i u donošenju pobijane odluke (kojom je podnositelj osuđen na kaznu dugotrajnog zatvora), Ustavni sud ocjenjuje da su u postupku donošenja osporene prvostupanjske presude zanemareni standardi mjerodavnih odredbi ZKP-a o otklonu suca u kaznenom postupku te je dovedena u ozbiljnu sumnju objektivna nepristranost sudskog vijeća.
Stoga, imajući u vidu sve navedene okolnosti, Ustavni sud utvrđuje da je podnositelju povrijeđeno pravo da zakonom ustanovljeni neovisni i nepristrani sud pravično odluči o njegovim pravima i obvezama, propisano
člankom 29. stavkom 1. Ustava.
Ustavni sud napominje da je takvo stajalište izrazio u ranijim odlukama (broj:
U-III-3880/2006 od 7. srpnja 2009. i
U-III-3872/2006 od 7. srpnja 2009.).
Pripremila: Ljiljana Drakulić, dipl. iur.
