Ostvarivanje prava na status roditelja njegovatelja

Pravo na status roditelja njegovatelja uređeno je Zakonom o socijalnoj skrbi, u člancima 77.a do 77.e. Status se priznaje jednom od roditelja djeteta, kojemu je zbog održavanja kvalitete života potrebno pružanje specifične njege izvođenjem medicinsko-tehničkih zahvata, a za koje je prema preporuci liječnika roditelj osposobljen. Iznimno, pravo na status roditelja njegovatelja priznaje se jednom od roditelja ako dijete ima težinu oštećenja zbog kojeg je u potpunosti nepokretno i uz pomoć ortopedskih pomagala, ili ukoliko kod djeteta postoji više vrsta težih oštećenja zbog čega je potpuno ovisno o brizi roditelja.

Pravo se priznaje jednom od roditelja ako zbog težine oštećenja ili bolesti djeteta njegovo zbrinjavanje nije moguće osigurati uključivanjem u programe boravka (članak 77.a stavak 3. i članak 58. stavak 2.). Roditelj ovo pravo ostvaruje i nakon punoljetnosti djeteta sve dok takva potreba traje, a najdulje do ispunjenja uvjeta za starosnu mirovinu. Postupak za ostvarivanje prava na status roditelja njegovatelja pokreće se na zahtjev roditelja u nadležnom centru za socijalnu skrb.

Roditelj koji je ostvario pravo na status njegovatelja ima pravo na naknadu plaće u iznosu pet osnovica iz članka 16. Zakona o socijalnoj skrbi (2.500,00 kn mjesečno – Odluka o osnovici za ostvarivanje prava po osnovi socijalne skrbi), prava iz mirovinskog osiguranja, zdravstvenog osiguranja i prava za vrijeme nezaposlenosti, kao zaposlena osoba prema posebnim propisima. Pravo na status njegovatelja ne isključuje i pravo na osobnu invalidninu, odnosno uvećani dječji doplatak. Status mogu ostvariti i nezaposleni roditelji, koji se tijekom njegovog korištenja ne mogu zaposliti negdje drugdje.

Prema podacima Ministarstva zdravstva i socijalne skrbi, na dan 31. prosinca 2009. u RH je bilo 1850 korisnika prava na status roditelja njegovatelja.

Problemi u primjeni

Primjena ovog prava proizvela je brojne kritike koje se odnose na zakonske odredbe koje reguliraju dnevni boravak djeteta kao kontraindikaciju za ostvarivanje prava na status roditelja njegovatelja, zatim problem dvije vrste težih oštećenja zdravlja te problem drugih članova obitelji koji osobama s težim oštećenjem zdravlja pružaju potrebnu njegu u okviru obitelji.

U Izvješću Ureda Pravobraniteljice za osobe s invaliditetom za 2009. godinu naglašava se da je prvenstveni interes djeteta s posebnim potrebama da se školuje i rehabilitira kroz boravak u primjerenoj ustanovi, boravi u društvu vršnjaka sa sličnim potrebama i interesima. Tek ako dijete zbog težine oštećenja zdravlja nema mogućnost boraviti u dnevnom boravku, roditelju treba omogućiti da, ukoliko to želi, postane njegovatelj svojeg djeteta te ostvari pravo na novčanu naknadu i doprinose.

Dakle, status roditelja njegovatelja prema zakonu je predviđen za roditelje djece koja nisu uključena ni u kakav oblik institucionalnog rada (vrtić, škola, boravak dulji od par sati dnevno ili tjedno). Većina Centara za socijalnu skrb traži potvrdu da dijete nije uključeno ni u kakav program ili potvrdu o tome koliko sati traje program, katkad i može li biti uključeno više sati nego što već jeste (ako je manje od 4 sata dnevno).

No, dok s jedne strane postoje slučajevi gdje roditelji ne mogu ostvariti pravo na status roditelja njegovatelja za dijete koje pohađa osnovnu školu po posebnom programu, ali zbog težine oštećenja uglavnom ne boravi u školi duže od 4 sata dnevno, a često i izostaje s nastave, s druge strane postoje i slučajevi u kojima je roditeljima odobreno pravo na status roditelja njegovatelja, a onda su naknadno željeli uključiti dijete u četverosatni rehabilitacijski program, u čemu im nije udovoljeno.

Prigovori roditelja odnose se i na odredbu članka 77.a stavak 2. Zakona o socijalnoj skrbi, u dijelu u kojem se kao uvjet za ostvarivanje statusa utvrđuje postojanje dvije vrste težih oštećenja zdravlja (npr. tjelesno i mentalno). Naime, prigovori se upućuju zbog nemogućnosti da ovo pravo ostvari roditelj djeteta koje ima kombinirana oštećenja zdravlja od kojih svako pojedinačno nije u težini propisano mjerilima, ali kumulativno daju tešku sliku zdravstvenog stanja djeteta.

Nadalje, pravo na status njegovatelja ne priznaje se članovima obitelji koji osobi s invaliditetom pružaju njegu, ali nisu roditelji. Trebalo bi omogućiti da njegovatelj u obitelji može biti osoba koja djetetu pruža stvarnu njegu i skrb, zadovoljava njegove fizičke, emocionalne i psihološke potrebe, a da pritom ispunjava i obilježja zajedničkog stanovanja, privređivanja i srodništva.

Također, zakonsko pravo na status njegovatelja može se ostvariti samo za jedno dijete, dok za državu drugo dijete s posebnim potrebama u istoj obitelji uopće ne postoji. Ne postoji niti mogućnost da otac skrbi za drugo dijete ako je majka pravo na status iskoristila za njihovo prvo dijete, a niti mogućnost da roditelj s priznatim statusom dobije barem uvećanu naknadu za drugo bolesno dijete.

Osobito su problematični i tzv. granični slučajevi. Naime, ima primjera gdje roditelji djece podjednakog oštećenja u jednom slučaju dobiju status njegovatelja, a u drugom ne dobiju.

Sudska praksa

Ustavni sud Republike Hrvatske nedavno je donio dvije odluke koje se tiču utvrđivanja ovog statusa. Prvom odlukom broj: U-III-41785/2009 od 7. srpnja 2010. odbijena je ustavna tužba podnositelja kojem nije priznato pravo na status roditelja njegovatelja za njegovu maloljetnu kćer. Podnositelj ističe da su osporenim aktima kojima mu taj status nije priznat, povrijeđena njegova ustavna prava zajamčena člancima 14., 19. stavkom 2., 58. i 64. Ustava Republike Hrvatske. Navodi da njegova kćer boluje od više teških kroničnih bolesti zbog kojih joj je potrebna stalna roditeljska skrb i njega te da roditelji druge djece koja boluju od dijabetesa – „tip I. inzulinom ovisan“ ostvaruju pravo na status roditelja njegovatelja, dok je njemu, odnosno njegovoj kćerki, to pravo uskraćeno.

Ministarstvo zdravstva i socijalne skrbi ističe da je na temelju nalaza i mišljenja drugostupanjskog tijela vještačenja utvrđeno da kod podnositeljeve kćeri ne postoji težina oštećenja zbog koje bi dijete bilo nepokretno, odnosno da kod djeteta ne postoji više vrsta težih oštećenja (prema mjerilima propisanim Pravilnikom o sastavu i načinu rada tijela vještačenja u postupku ostvarivanja prava iz socijalne skrbi i drugih prava po posebnim propisima), zbog čega bi bilo potpuno ovisno o brizi roditelja. Stoga Ministarstvo smatra da u konkretnom slučaju ne postoji oštećenje zdravlja u smislu članka 77.a Zakona o socijalnoj skrbi, kao pretpostavka za priznavanje statusa roditelja njegovatelja.

Kako iz očitovanja Ministarstva kao i ostale od njega dostavljene dokumentacije koja se odnosi na rješavanje pojedinačnih slučajeva nisu razvidne činjenice ili okolnosti koje bi ukazivale na osnovanost podnositeljeve tvrdnje o nejednakom postupanju Ministarstva u istovjetnim slučajevima, a podnositelj ničim nije dokazao svoju tvrdnju o nejednakom postupanju, Ustavni sud smatra da u slučaju podnositeljeve kćeri nije postupano na način koji je ustavnopravno nedopušten.

U drugom je pak slučaju Ustavni sud usvojio tužbu podnositeljice, ukinuo presudu Upravnog suda Republike Hrvatske i predmet vratio tom sudu na ponovni postupak (odluka broj: U-III-183/2009 od 27. svibnja 2010.). U tom je postupku podnositeljici također odbijen zahtjev za priznavanje prava na status roditelja njegovatelja jer je, unatoč utvrđenoj okolnosti da njezin maloljetni sin ima težinu oštećenja zdravlja u smislu odredbe članka 77.a stavka 2. Zakona o socijalnoj skrbi, činjenica da on redovito polazi školu gdje dnevno boravi 6 sati, što je zapreka za priznavanje ovog statusa u smislu odredbe članka 77.a stavka 3. Zakona.

No, budući da je tijekom postupka pred upravnim tijelima podnositeljica tvrdila da kroz cijelo vrijeme pohađanja škole mora biti uz sina, jer on ne može hodati stepenicama, te ga vodi od učionice do učionice i na toalet, budući da škola ne raspolaže osobom koja bi to mogla izvršavati umjesto nje, iz navedenog proizlazi da za vrijeme boravka svog sina u školi podnositeljica, a ne škola, osigurava neke od njegovih životnih potreba izrijekom navedenih u članku 65. stavku 1. Zakona o socijalnoj skrbi.

Stoga Ustavni sud smatra da je za odlučivanje o njezinom statusu roditelja njegovatelja bilo bitno utvrditi ispunjava li školska ustanova koju pohađa njezin sin doista uvjete za (polu)dnevni boravak u smislu navedenih zakonskih odredbi, budući da faktično boravljenje u boravku u određenom trajanju samo za sebe nije jedini uvjet koji je potreban da bi se on mogao smatrati (polu)dnevnim boravkom. Drugim riječima, nadležna upravna tijela u konkretnom su slučaju bila dužna utvrditi je li njezin sin i stvarno, a ne samo formalno uključen u (polu)dnevni boravak.

____

Zaključno možemo reći da se priznavanjem prava na status roditelja njegovatelja djetetu osigurava ostanak u svojoj obitelji kada mu se zbog teških oštećenja ne može osigurati dnevna skrb u ustanovi, a alternativa je samo stalni smještaj u instituciji. Koliku žrtvu i prilagodbu svakodnevnog života zahtijeva briga za teško bolesno dijete, najbolje znaju njegovi roditelji i članovi obitelji. Nadamo se da će socijalna reforma koja je u tijeku njihove probleme uzeti u obzir pri izradi novih i kvalitetnijih zakonskih rješenja.

Pripremila: Ljiljana Drakulić, dipl. iur.