Priznanje duga reguliraju odredbe
Zakona o obveznim odnosima. Tako je
člankom 240. toga Zakona propisano da se zastara prekida kad dužnik prizna dug.
Pritom valja posebno naglasiti dio te odredbe o načinima priznanja duga, prema kojoj se
dug može priznati ne samo izjavom vjerovniku nego i na posredan način, kao što su davanje otplate, plaćanje kamata, davanje osiguranja.
Jedan od čestih načina priznanja duga je
potvrđivanje izvoda iz otvorenih stavki. No, tu ima nekih detalja na koje je u praksi potrebno pripaziti. Ako je usklađeni izvod iz otvorenih stavki (IOS) ovjeren od strane osoba iz računovodstva dužnika, kako je to uobičajeno, tada treba prihvatiti mogućnost da sud to neće smatrati priznanjem duga.
Naime, u pravilu priznati dug za potrebe sudskog postupka može samo
ovlaštena osoba tvrtke. Prema tome, postoji mogućnost da dužnik i nakon usklađenja IOS-a u sudskom postupku istakne prigovore npr. da nije primio robu ili uslugu i slično. Također, niti sama činjenica da je dužnik proknjižio račun te moguće ga prijavio kao tzv. pretporez i umanjio svoju obvezu PDV-a nema direktan značaj da je time priznao dug. Prema tome, ako je moguće bilo bi dobro da se kratkim dopisom traži da se odgovorna osoba očituje o stanju predmetnog duga.
Nadalje, niti djelomična plaćanja po tom IOS-u neće imati značaj priznanja duga, ako se radi o plaćanjima pojedinih računa, a ne dijelova jednog računa, te je utoliko zapravo „djelomično“ plaćeno ukupno potraživanje (više na internetskoj stranici
poslovni.hr).
Vezano uz navedeno sudska praksa rekla je sljedeće:
„Priznanje duga može se učiniti potvrđivanjem izvoda iz otvorenih stavaka, koji su potpisali zastupnici obaju trgovačkih društava, te koji izvod je ovjeren pečatom od strane obiju stranaka.“ (VTS RH, Pž-2503/01 od 16. travnja 2002.).
Drugi učestali način priznanja duga je
izjava tj. potvrda. Teško je načelno reći kako bi ta potvrda trebala izgledati, no, treba istaknuti da prema starijoj sudskoj praksi (Vs, Rev-1778/80 od 17. ožujka 1981.), koja bi i danas bila aktualna,
„priznanje mora biti takvo da se njime na nedvojbeni način očituje dužnikova volja da dug zaista priznaje.“.
Stoga bi u svakom pojedinačnom slučaju trebalo utvrđivati je li neka izjava, odnosno potvrda priznanje duga. Naime, preporuča se uvijek pomno analizirati tekst potvrde i razlog njezina izdavanja, jer bi se ponekad moglo i zaključiti da dužniku uopće nije bila namjera takvom izjavom/potvrdom priznati dug.
Vezano uz to, navodimo i sljedeću sudsku praksu:
„Dopis osiguratelja kojim od oštećenika zahtijeva dostavu dokumentacije potrebne za rješavanje odštetnog zahtjeva, ne smatra se priznanjem duga“ (VSRH, broj
Rev-509/2007-2 od 1. kolovoza 2007.)., kao i:
„Priznanje duga u pisanom obliku valjano je ako ga je potpisala osoba koja je ovlašteni zastupnik dužnika, a to po zaposlenju nije šef računovodstva“ (VSRH, broj
Revt-54/2005-2 od 11. ožujka 2009.).
