Zakonska zaštita slobode tržišnog natjecanja i slobodne konkurencije u Republici Hrvatskoj temelji se na važećem
Zakonu o zaštiti tržišnog natjecanja. Hrvatski sabor izglasao je 24. lipnja 2009. novi
Zakon o zaštiti tržišnog natjecanja, koji stupa na snagu 1. listopada 2010. Navedenim Zakonom detaljnije su, u odnosu na postojeći Zakon, uređena pravila i sustav mjera za zaštitu tržišnog natjecanja, oblici narušavanja tržišnog natjecanja te upravno kaznene mjere za povrede odredaba Zakona, sudska zaštita i objava odluka, ovlasti, zadaće i ustroj Agencije za zaštitu tržišnog natjecanja.
Područje primjene novog Zakona
Zakon se primjenjuje na sve oblike narušavanja tržišnog natjecanja na teritoriju Republike Hrvatske ili izvan teritorija, ako isti imaju učinak na teritoriju Republike Hrvatske. Zakonom su obuhvaćena sva trgovačka društva, trgovci pojedinci, obrtnici te sve druge fizičke i pravne osobe koje obavljajući gospodarsku djelatnost sudjeluju u prometu roba i usluga.
Člankom 3. stavak 3. Zakona propisana je primjena Zakona na poduzetnike kojima je na temelju posebnih propisa povjereno obavljanje službe od općeg gospodarskog interesa, poduzetnike koji su po svojoj prirodi monopoli koji ostvaruju prihod ili kojima je, na temelju dodijeljenih posebnih ili isključivih prava, povjereno obavljanje određene gospodarske djelatnosti. Sukladno odredbi
članka 4., primjena Zakona proteže se i na poduzetnika pod kontrolom drugog poduzetnika. Od primjene Zakona isključeni su odnosi između poslodavaca i radnika te odnosi uređeni kolektivnim ugovorom između poslodavaca i sindikata (
članak 5. Zakona).
Mjerodavno tržište
Utvrđivanje mjerodavnog tržišta prvi je korak u postupku ocjene je li u konkretnom slučaju došlo do povrede odredbi Zakona.
Članak 7. Zakona mjerodavno tržište određuje kao tržište određene robe ili usluga koje su predmet obavljanja djelatnosti poduzetnika na određenom zemljopisnom području. Mjerodavno tržište u proizvodnom smislu obuhvaća sve robe ili usluge za koje potrošači smatraju da su međusobno zamjenjive s obzirom na njihove bitne značajke, cijenu ili način uporabe. U zemljopisnom smislu mjerodavno tržište obuhvaća zemljopisno područje na kojem poduzetnici sudjeluju u ponudi ili nabavi robe i/ili usluga.
Zabranjeni sporazumi poduzetnika
Zabranjeni sporazumi poduzetnika dovode do narušavanja odnosa slobodne konkurencije. Sukladno odredbi
članka 8. Zakona, zabranjeni su svi sporazumi između dva ili više neovisnih poduzetnika, odluke udruženja poduzetnika i usklađeno djelovanje, koje kao cilj ili posljedicu imaju narušavanje tržišnog natjecanja na mjerodavnom tržištu. Osobito su zabranjeni oni sporazumi kojima se izravno ili neizravno utvrđuju kupovne ili prodajne cijene, ograničava ili nadzire proizvodnja, tržište, tehnološki razvoj ili ulaganje, dijele tržišta ili izvori nabave te primjenjuju nejednaki uvjeti na istovrsne poslove s različitim poduzetnicima.
Zabranjenim sporazumima smatraju se ugovori, pojedine odredbe ugovora, usmeni ili pisani dogovori, neovisno o tome jesu li takvi sporazumi sklopljeni između poduzetnika koji djeluju na istoj razini proizvodnje, odnosno distribucije (horizontalni sporazumi) ili između poduzetnika koji ne djeluju na istoj razini (vertikalni sporazumi). Svi sporazumi koji spadaju u kategoriju zabranjenih sporazuma, temeljem
članka 8. stavak 4. Zakona su ništetni.
Odredbe o zabranjenim sporazumima ne primjenjuju se na sporazume male vrijednosti. Sporazumom male vrijednosti, prema
članku 11. stavak 2. smatra se sporazum u kojem je zajednički tržišni udio sudionika sporazuma i poduzetnika pod njihovom kontrolom neznatan, pod uvjetom da ne sadrži odredbe koje se smatraju teškim ograničenjima tržišnog natjecanja.
Sporazumi koji se ne smatraju zabranjenima (izuzeća)
Određeni sporazumi neće se smatrati zabranjenim (
članak 8. stavak 3. Zakona), odnosno izuzet će se od opće zabrane ako kumulativno, za vrijeme njihova trajanja, ispunjavaju četiri uvjeta i to:
• sporazumi pridonose unapređenju proizvodnje ili distribucije robe ili usluga ili promicanju tehnološkog ili gospodarskog razvoja
• pružaju potrošačima razmjernu korist
• poduzetnicima ne nameću ograničenja koja nisu neophodna za postizanje navedenih ciljeva i
• poduzetnicima ne omogućuju isključivanje znatnog dijela konkurencije s tržišta, za robe i/ili usluge koje su predmetom sporazuma.
Skupna izuzeća sporazuma
Odredbom
članka 10. stavak 2. Zakona propisani su sporazumi za koje će Vlada Republike Hrvatske, na prijedlog Agencije, utvrditi uvjete za skupna izuzeća. Pravilom o skupnom izuzeću obuhvaćeni su vertikalni sporazumi (sporazumi o isključivoj distribuciji, selektivnoj distribuciji, isključivoj kupnji i franchisingu), horizontalni sporazumi (sporazumi o istraživanju i razvoju, specijalizaciji), sporazumi o prijenosu tehnologije, distribuciji i servisiranju motornih vozila, sporazumi o osiguranju te sporazumi u sektoru prometa.
Za ove kategorije sporazuma Vlada Republike, na prijedlog Agencije, utvrđuje uvjete koje sporazumi moraju sadržavati te ograničenja ili uvjete koja ne smiju sadržavati. Sporazumi koji ispunjavaju uvjete iz navedenih propisa, sudionici ne podnose Agenciji na ocjenu.
Zlouporabe vladajućeg položaja
Odredbom
članka 12. Zakona utvrđena je presumpcija vladajućeg položaja poduzetnika na tržištu, na način da se pretpostavlja da poduzetnik ima vladajući položaj ako se zbog svoje tržišne snage na mjerodavnom tržištu može ponašati u značajnoj mjeri neovisno od svojih stvarnih ili mogućih konkurenata, potrošača, kupaca ili dobavljača. Prema odredbi
stavka 2. članka 12. poduzetnik čiji tržišni udjel na mjerodavnom tržištu iznosi više od 40% može biti u vladajućem položaju. Stavak 3. istog članka propisuje da dva ili više pravno neovisna poduzetnika mogu biti u zajedničkom vladajućem položaju ako u odnosu na svoje konkurente, dobavljače ili potrošače, na određenom tržištu nastupaju ili djeluju zajednički. Veličina tržišnog udjela, kao indicija zajedničkog vladajućeg položaja, nije propisana.
Zlouporaba vladajućeg položaja poduzetnika na tržištu je zabranjena.
Članak 13. Zakona daje primjere zlouporabe vladajućeg položaja jednog ili više poduzetnika na mjerodavnom tržištu, te se zlouporabom smatra osobito: izravno ili neizravno nametanje nepravednih kupovnih ili prodajnih cijena, odnosno drugih nepravednih trgovinskih uvjeta, ograničavanje proizvodnje, tržišta ili tehnološkog razvitka na štetu potrošača, primjena nejednakih uvjeta na istovrsne poslove s drugim poduzetnicima, čime ih se dovodi u nepovoljniji položaj u odnosu na konkurenciju, uvjetovanje sklapanja ugovora pristankom drugih ugovornih strana na dodatne obveze, koje nisu u izravnoj vezi s predmetom tih ugovora.
Ovlasti Agencije za zaštitu tržišnog natjecanja u slučaju zlouporabe položaja
U slučaju zlouporabe položaja poduzetnika na mjerodavnom tržištu, Agencija za zaštitu tržišnog natjecanja ima niz ovlasti kojima je cilj spriječiti daljnju zlouporabu i sankcionirati počinitelje te poništiti učinke počinjenih djela. Kod primjene propisa o tržišnom natjecanju bitno je utvrđenje da je djelovanje poduzetnika na tržištu rezultiralo zlouporabom vladajućeg položaja i ograničenjem slobodnog tržišnog natjecanja.
Na temelju
članka 14. Zakona, Agencija donosi rješenje o zlouporabi vladajućeg položaja kojim; a) utvrđuje postojanje vladajućeg položaja i postupanje poduzetnika kojim se taj položaj zlorabi, odnosno narušava tržišno natjecanje te trajanje takvoga postupanja, b) zabranjuje svako daljnje postupanje poduzetnika, c) određuje mjere, uvjete i rokove za otklanjanje štetnih učinaka takvoga postupanja, d) izriče upravno kaznenu mjeru.
Koncentracija poduzetnika
U suvremenim gospodarstvima koncentracije poduzetnika koje se poduzimaju u cilju rasta i razvoja poduzetnika, jačanja konkurentnog položaja, smanjenja troškova proizvodnje ili distribucije su česta pojava. Prema
članku 15. Zakona, koncentracijom se smatra pripajanje ili spajanje dva ili više neovisnih poduzetnika ili dijelova tih poduzetnika, stjecanje kontrole ili prevladavajućeg utjecaja jednog, odnosno više poduzetnika nad drugim, odnosno više drugih poduzetnika ili dijelom, odnosno dijelovima drugih poduzetnika i to; a) stjecanjem većine dionica ili udjela, b) stjecanjem većine prava glasa i c) na drugi način u skladu s odredbama
Zakona o trgovačkim društvima i drugim propisima.
Stvaranje zajedničkog pothvata (joint venture), od strane dva ili više neovisnih poduzetnika, koji na trajnijoj osnovi djeluje kao neovisan gospodarski subjekt, sukladno odredbi stavka 3. članka 15., također se smatra koncentracijom. Privremeno stjecanje ili držanje dionica ili udjela od strane kreditnih ili drugih financijskih institucija, investicijskog fonda ili društva za osiguranje, ako ne koriste pravo glasa s obzirom na te dionice ili udjele na takav način da to utječe na konkurentno ponašanje tog poduzetnika, ne smatra se koncentracijom u smislu Zakona (
članak 15. stavak 5.).
Zabranjena koncentracija
Koncentracije poduzetnika nisu zabranjene, međutim koncentracije koje dovode do trajnih i značajnih promjena odnosa snaga na tržištu, ograničenja slobodne tržišne utakmice, zabranjene su. Mogući učinci koncentracije ocjenjuju se prije nego je koncentracija provedena. Predmetom obuhvata ocjene dopuštenosti su koncentracije između poduzetnika značajne veličine i tržišne snage, odnosno između poduzetnika čiji godišnji prihod prelazi određene pragove prometa.
Člankom 17. Zakona određena je obveza prijave namjere koncentracije ako su sudionici kumulativno ispunili uvjete; ukupnog godišnjeg prihoda u Republici Hrvatskoj u financijskoj godini koja je prethodila koncentraciji od najmanje sto milijuna kuna, te na svjetskom tržištu u iznosu od milijardu kuna. U slučaju kada jedan poduzetnik stječe kontrolu ili prevladavajući utjecaj nad cijelim ili dijelom drugog poduzetnika, prijavu namjere koncentracije podnosi poduzetnik koji stječe kontrolu. U svim drugim slučajevima svi sudionici koncentracije kao obveznici podnošenja prijave podnose jednu prijavu, sukladno njihovom zajedničkom dogovoru (
članak 19. stavak 2. Zakona).
Ovlasti Agencije za zaštitu tržišnog natjecanja u postupku ocjene koncentracije
Agencija se nakon provedenog postupka ocjene koncentracije izjašnjava mogu li sudionici koncentracije nastaviti s postupkom, da li će se koncentracija zabraniti ili dopustiti uz preuzimanje obveze sudionika provođenja mjera restruktuiranja, odnosno drugih mjera. Sukladno ocjeni, Agencija donosi rješenja; a) kojom se koncentracija ocjenjuje dopuštenom b) kojim se ocjenjuje uvjetno dopuštenom, c) kojom se ocjenjuje zabranjenom.
Agencija je ovlaštena na izricanje upravno-kaznenih mjera kada u provedenom postupku utvrdi da je učinjena teška odnosno, lakša povreda propisa o tržišnom natjecanju. Zakonom su Agenciji data značajna diskrecijska prava pri odmjeravanju visine kazne te je ovlaštena uzeti u obzir sve olakotne i otegotne okolnosti.
Upravno kaznene mjere
Upravno kaznene mjere, koje Agencija izriče u prvom stupnju, imaju za cilj osiguravanje učinkovitog tržišnog natjecanja, kažnjavanje počinitelja povreda Zakona, otklanjanje štetnih posljedica i odvraćanje drugih poduzetnika od kršenja odredaba Zakona (
članak 60. Zakona). Upravno kaznenom mjerom u iznosu do najviše 10% vrijednosti ukupnoga prihoda koji je poduzetnik ostvario u posljednjoj godini, za koju postoje zaključena godišnja financijska izvješća, kazniti će se poduzetnik za tešku povredu propisa.
Teškim povredama, prema
članku 61. Zakona, smatraju se sljedeće radnje: sklapanje zabranjenog sporazuma ili sudjelovanje u sporazumu kojim je narušeno tržišno natjecanje, zlouporaba vladajućeg položaja, sudjelovanje u provedbi zabranjene koncentracije poduzetnika, nepostupanje po rješenju Agencije kojim se određuju mjere za uspostavu tržišnog natjecanja ili određuje privremena mjera.
Lakšim povredama smatraju se radnje: nepodnošenje obvezne prijave namjere koncentracije, podnošenje netočnih i neistinitih podataka, ometanje izvršenje naloga Upravnog suda RH. Za lakše povrede propisana je upravno kaznena mjera u iznosu od najviše 1% vrijednosti ukupnoga prihoda koji je poduzetnik ostvario u posljednjoj godini, za koju postoje zaključena godišnja financijska izvješća.
Protiv rješenja Agencije kojim se utvrđuje povreda Zakona i izriče upravno kaznena mjera nije dopuštena žalba, ali se u roku od trideset dana može tužbom pokrenuti upravni spor pred Upravnim sudom RH. Rješenje Agencije kojim se izriče upravno kaznena mjera mora sadržavati rok i način uplate.
Člankom 70. stavkom 2. Zakona, propisano je da se iste uplaćuju po konačnosti rješenja Agencije, odnosno po pravomoćnosti sudske odluke, u korist državnog proračuna RH. Stavkom 3. istog članka, propisan je način prisilne naplate putem Ministarstva financija, Porezne uprave.
Zastarni rok izvršenja upravno kaznene mjere, sukladno
članku 72. Zakona, je 5 godina od dana dostave konačne odluke ili pravomoćne presude.
Mr. sc. Kate Bagović
