Donošenjem različitih pravnih akata saborski zastupnici utječu na život građana koji su ih izabrali za svoje predstavnike u Hrvatskom saboru. Stoga bi uvijek trebali imati na umu da im je u prvom redu dužnost "služiti" građanima – biračima. Međutim, kada građani nisu zadovoljni, ili barem ne u potpunosti, radom Sabora u području zakonodavstva, postavlja se pitanje može li uopće i na koji način običan građanin utjecati na zakonodavnu vlast.
Jedno od temeljnih obilježja suvremene demokracije jest razvijeno civilno društvo, odnosno javnost zainteresirana za partnerstvo s javnim institucijama. I Hrvatska se priključila tekovinama suvremenog društva što se očituje u nastojanjima da se javnost što više uključi u postupke odlučivanja.
To se ponajprije dešava kroz informiranje javnosti o radu državnih tijela, zatim savjetovanje u kojem država prima povratne informacije od građana o donesenim zakonima i propisima, a krajnji je cilj uključivanje predstavnika javnosti u rad tijela i radnih skupina koje su zadužene za pripremu zakona i drugih propisa i akata, te partnerstvo kao najviši stupanj suradnje građanstva i državne zakonodavne vlasti (članak III. Kodeksa savjetovanja sa zainteresiranom javnošću u postupcima donošenja zakona, drugih propisa i akata).
Ustavom RH u članku 85. izričito je navedeno tko može predlagati zakone. To su: svaki zastupnik, klubovi zastupnika i radna tijela Hrvatskoga sabora te Vlada Republike Hrvatske (isto i članak 132. Poslovnika Hrvatskog sabora).
Međutim, inicijativu za donošenje zakona Saboru može uputiti svaki građanin. Tako Poslovnik Hrvatskog Sabora u članku 42. određuje da radna tijela Sabora mogu raspravljati o predstavkama i prijedlozima koje građani podnose Saboru. Radno tijelo (Odbor za zakonodavstvo) kojem su upućene takve predstavke ili prijedlozi izravno od strane građana ili su im proslijeđene od strane predsjednika Sabora, moraju u roku tri mjeseca izvijestiti podnositelja o ishodu predstavke odnosno prijedloga.
Poslovnik sabora u člancima 131.-134. uređuje pokretanje postupka donošenja zakona. Postupak započinje dostavom prijedloga zakona predsjedniku Sabora, od strane zastupnika, klubova zastupnika, radnih tijela Sabora i Vlade.
U skladu s odredbom članka 46. Ustava koja kaže da svatko ima pravo slati predstavke i pritužbe, davati prijedloge državnim i drugim javnim tijelima i dobiti na njih odgovor, predlagatelji zakona, taksativno nabrojani Ustavom i Poslovnikom, mogu ukazati na potrebu donošenja određenog zakona pozivajući se na takve predstavke i prijedloge građana koje po svom sadržaju ukazuju na potrebu donošenja ili izmjene pojedinog zakona (članak 133. Poslovnika).
Kako bi sudjelovanje građana u zakonodavnoj vlasti bilo što učinkovitije, potrebno je ispuniti nekoliko uvjeta kako je i propisano Kodeksom u članku V. Prije svega, država mora pravodobno informirati građane o planu donošenja zakona i drugih propisa kao i o sadržaju nacrta tih zakona. Nakon što takve planove i nacrte učini dostupnima javnosti, zakonodavna vlast daje rok za očitovanje građanima koji ne smije biti kraći od 15 dana, nakon čijeg se proteka upućene primjedbe javno objavljuju.
Radi što bolje provedbe čitavog ovog procesa suradnje građana i zakonodavne vlasti, imenuju se koordinatori za savjetovanje.
Uz prethodno navedene minimalne standarde koje se Republika Hrvatska obvezuje uvesti Kodeksom, zainteresiranu javnost moguće je uputiti u zakonodavni proces uključivanjem stručnjaka kao predstavnika javnosti u postupak izrade nacrta zakona te organiziranjem javnih savjetovanja o učincima donošenja i provedbe određenih zakona i drugih propisa (članak VI. Kodeksa).
Zanimljivo je osvrnuti se i na europsku praksu vezano uz pitanje suradnje građana sa zakonodavnom vlasti. Zainteresirana javnost jedno je od temeljnih načela europskog upravljanja javnim poslovima (članak IV. Kodeksa).
Naime, iako Europska komisija predlaže nove zakone, a Vijeće i Parlament donose ih nakon konzultacija s različitim odborima, Lisabonskim ugovorom Europska unija želi modernizirati taj sustav. Njime se pokušava građanima dati veći uvid u odlučivanje na razini EU, ali i priliku da utječu na europsko zakonodavstvo.
Kroz Građansku inicijativu omogućeno je podnošenje peticije Europskoj komisiji za predlaganje novih zakona. Koliko će takva inicijativa, na papiru dobro zamišljena, zaista i oživjeti ostaje nam za vidjeti, ali konačni ishod uvelike ovisi i o volji i zainteresiranosti građana da se bave pitanjima iz javnog sektora.
Pripremila: Danijela Damjanović, dipl. iur.