Prije koji mjesec stupce najvećih dnevnih novina u Hrvatskoj punio je članak o, po nekima, revolucionarnoj odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske, koja se tiče prava stranih osoba na povrat oduzete imovine. Radi se o Odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske, br. Uzz 20/08-2 od 26. svibnja 2010., koja će nesumnjivo imati utjecaja na sve postupke denacionalizacije u tijeku.
Naime, radi se o predmetu u kojem je presudom Upravnog suda Republike Hrvatske uvažena žalba tužitelja i poništeno je rješenje Ministarstva pravosuđa Republike Hrvatske, kojim je odbijena žalba tužiteljice protiv rješenja Grada Z., Odjela za upravno-pravne poslove, Prvog područnog odsjeka, kojim je odbijen zahtjev tužiteljice za povrat, odnosno naknadu u odnosu na zgradu u Z.
Protiv te presude Državno odvjetništvo Republike Hrvatske podiglo je zahtjev za zaštitu zakonitosti (dalje: zahtjev) zbog pogrešne primjene materijalnog prava, te je predložilo da se zahtjev prihvati i osporena presuda preinači na način da se tužba odbije.
Podnoseći tužbu protiv rješenja Ministarstva pravosuđa Republike Hrvatske, tužiteljica (strana državljanka) osporila je zakonitost rješenja upravnog tijela kojim je odbijen njezin zahtjev za povrat oduzete joj imovine – zgrade u Z., na temelju odredaba Zakona o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine (dalje: Zakon o naknadi), smatrajući da su rješenja protivna odredbama članka 9. i 10. Zakona o naknadi, a koje odredbe ostvarivanje prava na povrat oduzete imovine ne vezuju uz državljanstvo podnositelja.
Upravni sud Republike Hrvatske, prihvaćajući argumentaciju tužiteljice, uvažio je njezinu tužbu i poništio rješenje upravnog tijela, izražavajući pravno stajalište da, prema odredbama članka 9. i 10. Zakona o naknadi, pravo na naknadu imaju sve strane fizičke osobe za čiju oduzetu imovinu pitanje naknade nije riješeno međudržavnim sporazumom.
Osporavajući zakonitost ove presude, u zahtjevu se ukazuje na pogrešno tumačenje odredaba Zakona o naknadi, posebno odredaba članka 9. i 10., smatrajući da u donošenju tog Zakona volja zakonodavca nije bila ta da na temelju tog Zakona svi strani državljani ostvaruju pravo na povrat oduzete imovine, već samo oni s čijom je državom Republika Hrvatska sklopila međudržavni sporazum. Pored toga, da pravo na povrat pripada samo onim osobama koje su hrvatsko državljanstvo stekle poslije 11. listopada 1996. i da to proizlazi iz odredbe članka 7. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o naknadi, u kojoj se taksativno navodi samo prijašnje vlasnike državljane Republike Hrvatske, koji na dan donošenja Zakona o naknadi nisu imali hrvatsko državljanstvo.
Zakon o naknadi noveliran je Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o naknadi za oduzetu imovinu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine (NN 80/02 i 81/02), nakon što su odlukom i rješenjem Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-I-673/1996 i dr. od 21. travnja 1999. (NN 39/99) ukinute određene odredbe tog Zakona, uključujući i onu članka 9. i članka 11.
Obrazlažući svoju odluku u dijelu koji se tiče ukidanja dijela odredaba članka 9. stavak 1. i članka 11. Zakona o naknadi, Ustavni sud Republike Hrvatske, uz ostalo, je naveo: „Razlikovanje prijašnjih vlasnika s obzirom na njihovu pravnu svezu s određenom državom (tj. prema državljanstvu) – s time da se jednima priznaje pravo na naknadu (hrvatskim državljanima), a drugima se to pravo nikako ne priznaje – nepravedno je i ne može se opravdati zaštitom nekog drugog važnog ustavnog ili drugog prava… Zbog toga bi, propisom koji će se donijeti umjesto ukinutog, prijašnjim vlasnicima koji nisu hrvatski državljani trebalo načelno priznati pravo na naknadu ili vraćanje imovine, odnosno odrediti pod kojim pretpostavkama će se tim osobama priznati pravo na naknadu…“.
Novelirana odredba članka 9. Zakona o naknadi (odnosno članak 1. ZID Zakona o naknadi) sada glasi: „Prava iz ovog Zakona priznaju se fizičkoj osobi – prijašnjem vlasniku, odnosno njegovim zakonskim nasljednicima prvog nasljednog reda ….“
Novelirana odredba članka 10. Zakona o naknadi (odredba članka 2. ZID Zakona o naknadi) sada glasi: „Prijašnji vlasnik nema pravo na naknadu za oduzetu imovinu u slučaju kad je pitanje naknade riješeno međudržavnim sporazumima.
Iznimno od odredbe stavka 1. ovog članka, prava propisana ovim Zakonom mogu steći i strane fizičke i pravne osobe ako se to utvrdi međudržavnim sporazumom.“
Citirane zakonske odredbe treba tumačiti u cilju iznalaženja prave volje zakonodavca, kojom se rukovodio pri provođenju citirane odluke i rješenja Ustavnog suda Republike Hrvatske, a kojom su djelomično ukinute odredbe članka 9. i članka 11. stavak 1. i 2. Zakona o naknadi i razloga koje je u tom pravcu iznio.
Polazeći od toga, a uzimajući u obzir, uz ostalo, iznesenu argumentaciju Ustavnog suda Republike Hrvatske, da prijašnjim vlasnicima koji nisu hrvatski državljani treba načelno priznati pravo na naknadu ili vraćanje imovine, odnosno odrediti pod kojim će se pretpostavkama tim osobama priznati pravo na naknadu, valja zaključiti, smatra Vrhovni sud Republike Hrvatske, da je zakonodavac pravo strane osobe (fizičke i pravne) na ostvarivanje prava na naknadu za oduzetu imovinu vezao uz sklopljeni međudržavni sporazum.
Pri tome je očito da u tumačenju i iznalaženju stvarne volje zakonodavca u reguliranju ove materije odredbu stavka 1. i 2. članka 10. Zakona o naknadi treba tumačiti u njihovoj međusobnoj povezanosti. Iz sadržaja stavka 1. toga članka proizlazi, dakle, da prijašnji vlasnik nema pravo na naknadu za oduzetu imovinu kad je pitanje naknade riješeno međudržavnim sporazumom.
Iznimno, prema stavku 2. toga članka, i kad je pitanje naknade za oduzetu imovinu već riješeno međudržavnim sporazumom, pravo na naknadu mogu steći strane osobe ako se to utvrdi međudržavnim sporazumom. Tumačenjem argumentum a contrario proizlazi da u drugim slučajevima, kada pitanje naknade nije riješeno međudržavnim sporazumom, prijašnji vlasnik ima pravo na naknadu za oduzetu imovinu.
Time se, dakle, u provođenju odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske izjednačava pravni položaj prijašnjih vlasnika oduzetih nekretnina, bez obzira na njihovu državnu pripadnost, a čime se postiže ravnopravnost građana pred zakonom.
U kontekstu izloženog tumačenja noveliranog članka 9. i članka 10. Zakona o naknadi, smatra Vrhovni sud Republike Hrvatske također, odredba članka 7. ZID Zakona o naknadi ne može se tumačiti onako kako je tumači zahtjev, tj. da je pravo na naknadu ograničeno samo na osobe koje su nakon 11. listopada 1996. stekle hrvatsko državljanstvo. To je sadržaj odredbe članka 7. stavak 1. podstavak 1., dok se na konkretan slučaj odnosi podstavak 2. stavak 1. članak 7. ZID Zakona o naknadi.