Jedno od pitanja koje se u hrvatskoj pravnoj praksi u svezi s postojanjem instituta fiducijarnog vlasništva postavlja jest je li moguće provesti ovrhu prodajom nekretnine koja je opterećena fiducijarnim osiguranjem, te kako općenito postupati s takvom nekretninom.
Postojala su mišljenja da se s takvom nekretninom postupi kao s nekretninom koja su opterećena hipotekom, te da se ona proda, a da se prvo namiri fiducijar (vjerovnik). Međutim, u nedavnoj Odluci Ustavnog suda Republike Hrvatske, br. U-III-3303/2008 od 30. rujna 2010., ta je dvojba razriješena i to na način da je utvrđeno da takva nekretnina ne može biti predmet prisilnog izvršenja, odnosno prodaje u ovršnom postupku.
U konkretnom slučaju, prvostupanjskim rješenjem Općinskog suda u I. G. rješenje istoga suda o ovrsi od 10. siječnja 2001. stavljeno je izvan snage te je odbačen ovršni prijedlog podnositeljice. Tijekom postupka izvršen je uvid u zemljišnoknjižni izvadak tog suda za nekretninu na kojoj se tražila provedba ovrhe, te je utvrđeno da je kao zemljišnoknjižni vlasnik nekretnine koja je u prijedlogu navedena kao predmet prodaje upisana M. V. uz zabilježbu da je prijenos izvršen radi osiguranja potraživanja. Slijedom toga utvrđeno je da ovršenik nije vlasnik nekretnine koja je navedena kao predmet ovrhe u ovršnom prijedlogu.
Drugostupanjski sud potvrdio je pravilnost prvostupanjskog rješenja. Naime u z.k. ulošku broj 539 k.o. I. G. kao vlasnik upisana je treća osoba, a ne ovršenik. Stoga je sud utvrdio: "Kako je na ovu okolnost i sam ovršenik ukazivao, to je pravilnom primjenom materijalnog prava sud prvog stupnja zaključio kako ovršenik nije vlasnik nekretnine koja je navedena kao predmet ovrhe u ovršnom prijedlogu, pravilno rješenje o ovrsi stavio izvan snage i ukinuo sve ovršne radnje te odbacio ovršni prijedlog ovrhovoditeljice."
Ustavni sud izvršio je uvid u spis predmeta i osporena rješenja i utvrdio da je u z.k. ulošku broj 539 k.o. I. G. u B listu kao vlasnik upisana treća osoba uz zabilježbu da je na temelju sporazuma o osiguranju novčane tražbine prijenosom prava vlasništva od 10. rujna 1999. godine, zabilježeno da je prijenos izvršen radi osiguranja potraživanja vjerovnice. U vrijeme upisa tog prava u zemljišne knjige, bili su na snazi Ovršni zakon (Narodne novine broj 57/96) i Zakon o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (Narodne novine broj 92/96, 68/98 i 137/99).
Kod fiducijarnog osiguranja tražbine, polazeći od članka 297. stavka 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, primjenjuju se odredbe tog Zakona kojima se uređuje hipoteka, osim što fiducijant - dužnik ne može osnivati terete na nekretnini koju je prenio u vlasništvo, niti je fiducijar - vjerovnik ovlašten dalje s njom raspolagati.
U zaštiti prava na zalogu fiducijar prema fiducijantu ima ista prava kao i hipotekarni vjerovnik, samo što ta prava proizlaze iz prava vlasništva prenesenog radi osiguranja (kako se to pravo i upisuje u zemljišnim knjigama).
Slijedom navedenog, u odluci broj: U-III-10/2003 od 13. ožujka 2008. (Narodne novine broj 50/08.) Ustavni sud utvrdio je da osiguranje tražbine prijenosom prava vlasništva na nekretnini (fiducijarno osiguranje) ne dovodi na strani vjerovnika (kreditora, fiducijara) do stjecanja svih onih ovlaštenja koje ima drugi vlasnik nekretnine. On nekretninu (u pravilu) ne koristi i nema je u neposrednom posjedu, već je kao neposredni posjednik koristi fiducijant.
Ustavni sud napominje da je prema članku 274.i Zakona o izmjenama i dopunama Ovršnog zakona (Narodne novine broj 88/05) fiducijant ovlašten, bez pristanka fiducijara, prenesenu nekretninu opteretiti hipotekom u korist nekog drugog vjerovnika, osim ako zabrana opterećenja nije zabilježena u zemljišnoj knjizi. Također je fiducijar ovlašten, ne bude li mu tražbina ispunjena o dospijeću, namiriti se sukladno odredbama Ovršnog zakona.
Međutim, u postupku koji je prethodio ustavnosudskom postupku, za odlučivanje o mogućnosti provedbe zatražene ovrhe od strane podnositeljice ustavne tužbe (u ovršnom postupku ovrhovoditeljice) nije bilo relevantno pitanje valjanosti upisa fiducijarnog prijenosa prava vlasništva na ime M. V., već je bilo relevantno sljedeće pitanje:
Može li nekretnina koja služi osiguranju tražbine i na kojoj je u svrhu osiguranja tražbine izvršen fiducijarni prijenos prava vlasništva s dužnika (fiducijanta) na vjerovnika (fiducijara), biti predmetom (nove) ovrhe radi prisilne naplate dospjele tražbine koju treća osoba ima prema dužniku?
Ustavni sud utvrđuje da zakonodavac nije propisao pravila za pravnu situaciju kada ovrhu/prisilnu naplatu traži treća osoba na nekretnini opterećenoj fiducijarnim vlasništvom radi ostvarivanja tražbine koju ima prema fiducijantu.
Ustavni sud tumačenje drugostupanjskog suda ocjenjuje ustavnopravno prihvatljivim iz sljedećih razloga:
Zbog specifičnosti fiducijarnog osiguranja bilo je potrebno posebno urediti utjecaj pokretanja ovršnog postupka na to osiguranje. Stoga je člankom 275. stavkom 5. Ovršnog zakona (Narodne novine broj 92/96, koja se na ovaj odnos primjenjuje na temelju članka 125. Zakona o izmjenama i dopunama Ovršnog zakona - Narodne novine broj 88/05.) propisano: "Ako sporazumom iz stavka 1. ovog članka nije drukčije propisano, predlagatelj osiguranja nije ovlašten otuđiti ni opteretiti preneseno pravo. Ako on ipak pravo otuđi ili optereti, takvo je otuđenje ili opterećenje valjano, ali predlagatelj osiguranja odgovara za štetu koju je time prouzročio protivniku osiguranja."
Također je i člankom 276. stavak 2. Ovršnog zakona propisano: "U slučaju prisilne ovrhe ili stečaja protiv predlagatelja osiguranja protivnik osiguranja ima izlučno pravo na stvarima i pravima koje je prenio na predlagatelja osiguranja radi osiguranja, osim ako se ovrha ne provodi radi ostvarenja tražbine treće osobe prema predlagatelju osiguranja koje je predlagatelj osiguranja osigurao ostvarivanjem založnog prava na prenesenoj stvari ili pravu."
Iz toga proizlazi da je u slučaju ovrhe protiv predlagatelja osiguranja predmet ovrhe "pravo" koje je predlagatelj osiguranja stekao na predmetu osiguranja. Predmet ovrhe ne bi bio predmet prava vlasništva (nekretnina ili pokretnina) koje je preneseno na fiducijara, odnosno pravo koje je na njega preneseno kao takvo, npr. patent, već njegovo fiducijarno pravo vlasništva na toj nekretnini odnosno pokretnini. Fiducijant bi svakako imao pravo istaknuti izlučni prigovor u ovrsi koju bi pokrenuo treći nad predmetom osiguranja kao da je predlagatelj osiguranja njegov punopravni ovlaštenik.
Polazeći od svega navedenog, ocjena je Ustavnog suda da su nadležni sudovi, odbivši podnositeljičin zahtjev kao treće osobe za provedbu ovrhe na spornoj nekretnini (na kojoj je izvršen fiducijarni prijenos vlasništva), tumačili i primijenili mjerodavno ovršno pravo na ustavnopravno prihvatljiv način.