Danas je uobičajeno da poslodavac provodi ugovaranje osiguranja radnika od posljedica nesretnog slučaja putem različitih oblika kolektivnog osiguranja od nezgode, gdje je poslodavac – ugovaratelj osiguranja, a svi ili određena grupa radnika neke tvrtke – osiguranici. Dakle, u formi ugovora u korist treće osobe.
Ovim oblikom osiguranja poslodavac, doduše, prvenstveno osigurava radnika jer osiguranje od nezgode u korist radnika nije isto što i osiguranje od odgovornosti poslodavca za štetu uzrokovanu radnicima (već je to posebno ili dodatno osiguranje uz navedenu policu).
Međutim, prema stajalištu sudske prakse i sukladno odštetnoj prirodi ugovora o osiguranju od posljedica nesretnog slučaja, iznos koji je radnik primio na ime osigurane svote iz ugovora o osiguranju od posljedica nesretnog slučaja uračunava se u iznos odštete koju mu poslodavac duguje s osnova odgovornosti za štetu.
Važno je ipak istaknuti kako se ovakvo uračunavanje iznosa vrši samo u slučajevima kad je poslodavac ugovaratelj i uplatitelj premije. Sudska praksa pri tome iznimno pazi da je uplata premije osiguranja od nezgode vršena od sredstava koja predstavljaju isključivo sredstva poslodavca, pa stoga ako je premiju poslodavac primjerice platio iz sredstava zajedničke „kase“ ili radničke pričuve, dozvoljeno je da radnik kumulira odštetne zahtjeve i iznose odšteta jer se smatra kako su radnici sami sebi uplaćivali premiju, te se radi o dodatnom osiguranju samog radnika na koju osigurninu on ima pravo neovisno po poslodavcu i njegovoj odgovornosti za štetu.
Iako je ovakvo stajalište sudske prakse u određenoj mjeri u neskladu sa člankom 972. Zakona o obveznim odnosima koji ne gleda tko je u ugovornom odnosu od čijih sredstava uplatio premiju, a tko nije, ovakvo pragmatično ponašanje u sudskoj praksi opravdano je kao zaštitni mehanizam prema samim radnicima koji su u odnosu na poslodavce ipak u suboordiniranom položaju. Tome u prilog ide i pravno zanimljiv izum dijela naših poslodavaca koji čak i kada se odluče osigurati svoje radnike od nezgode, to učine na način da putem posebne klauzule u polici osiguranja navode sebe kao korisnika osigurane svote u slučaju radnikove nezgode.
Dakle, radniku (kod invaliditeta) odnosno njegovoj obitelji (u slučaju smrti radnika) dogodi se nesretan slučaj zbog kojeg materijalna sredstva od osiguravatelja dobiva samo poslodavac. Ovakav oblik ugovaranja police osiguranja naravno nije moguć bez suglasnosti radnika, ali kao što je upitno koliki će iznos od dobivenog poslodavac prepustiti po štetnom događaju radniku ili njegovoj obitelji, toliko je kod ovakvih ugovora upitna i slobodna volja radnika i njegovo razumijevanje za kakvu policu osiguranja od nezgode i u čiju korist daje suglasnost poslodavcu. Stoga, svako ponašanje sudske prakse koje u ovakvim slučajevima ide in favorem radnika nije neočekivano.
Međutim, osiguranje od posljedica nesretnog slučaja, bez obzira na prethodno navedene devijacije, ugovaraju za svoje radnike uglavnom savjesni poslodavci, koji smatraju da ovakav oblik osiguranja ne predstavlja izlišan trošak tvrtke, već da je to na korist kako radniku, tako i poslodavcu u slučaju štetnog događaja i odgovornosti poslodavca. Na ovaj način poslodavac, uplaćujući neznatnu premiju, pruža određeni benefit radnicima jer ih osigurava od svojih sredstava za njihovu korist, a s druge strane sebi pruža određenu sigurnost jer za slučaj postojanja vlastite odgovornosti za štetu prema radniku može tražiti uračunavanje u dugovani iznos odštete iznosa koji je isplaćen radniku od strane osiguravatelja po polici osiguranja od nezgode.
Važno je napomenuti kako se ovakva vrst osiguranja smatra tipičnim osobnim osiguranjem, a ne osiguranjem od odgovornosti, bez obzira što se radi o osiguranju radnika i što se isto putem uračunavanja osigurateljnog iznosa može nadovezivati na osiguranje poslodavca od odgovornosti za štetu.
Iz toga proizlazi upravo obveza radnika, da ukoliko je on i osiguranik i korisnik osiguranja, prijavi osigurani slučaj, te učini sve da otkloni daljnju štetu od sebe. Specifičnost je i tzv. prethodna obveza obavješćivanja u odnosu na radnika koja tereti poslodavca jer je on ugovaratelj takvog osiguranja i jer su njemu prvenstveno poznate sve činjenice vezane za ugovor o osiguranju od nezgode koji je sam sklopio u korist radnika.
Poznavanje uvjeta iz ugovora o osiguranju od posljedica nesretnog slučaja kako od strane osiguranika, tako i ugovaratelja, bitno je i iz razloga što naše osiguravateljne tvrtke ovaj oblik osiguranja reguliraju isključivo putem svoji općih i posebnih uvjeta za osiguranje od nesretnog slučaja u individualnom ili kolektivnom obliku. Pri tome, ti uvjeti, iako slični, nisu zajednički i ne postoje neki zajednički okvirni uvjeti ili ogledni primjeri (npr. u njemačkom pravu osiguranja postoji tzv. Musterordnung - Versicherungsrecht, Muenchen 2004.).
Stoga svakako treba zaključno skrenuti pozornost na veliku važnost prethodnog informiranja poslodavaca i radnika o uvjetima osiguranja prilikom samog sklapanja ugovora o osiguranju od posljedica nesretnog slučaja.
Daniel Sever, dipl. iur.
