Nedavni je cjelokupni hrvatski medijski prostor bio doslovno „bombardiran“ tzv. slučajem Slavonski Brod, koji je interesantan kako sam po sebi tako i jer se potencijalno može dogoditi drugima. Na dnevnoj razini u medijima su se objavljivale izjave gradonačelnika kako će stupiti u štrajk glađu, kako pravni sustav radi protiv grada Slavonskog Broda na način da se gotovo nevjerojatnom brzinom donose odluke u postupcima protiv toga grada, kako će grad bankrotirati i kako čitav niz projekata propada zbog zakazane dražbe radi namire novčane tražbine jednog trgovačkog društva protiv toga grada, čak i kako je na djelu „pravosudna mafija“.
Javno se prozivalo Vrhovni sud Republike Hrvatske (VSRH) kao onu instituciju koja svoju odluku po podnesenom zahtjevu za zaštitu zakonitosti (naravno pozitivnu po grad) MORA donijeti i to prije dana za koji je zakazana javna dražba, ali prozivalo se i sudove svih razina jer su, navodno, pogodovali tužitelja/vjerovnika, naravno na štetu grada Slavonskog Broda.
Na kraju se dogodilo da je dražba ipak održana (prethodno je odbijen prijedlog za odgodu) i na njoj je prodano nekoliko nekretnina, a neposredno nakon toga donesena je odluka (rješenje) Vrhovnog suda kojom je presuđeno da se uopće ne radi o tražbini pravnog subjekta koji je zatražio ovrhu, nego o tražbini Hrvatskog fonda za privatizaciju i time se nakon dugog niza godina hrvatsko pravosuđe konačno na najvišoj razini jasno odredilo u odnosu na primjenu članka 47. Zakona o privatizaciji (ZOP).
Radi se o problemu koji je star gotovo koliko je stara i ta pravna norma, a hrvatski zakonodavac (onaj isti koji već godinama obara svjetske rekorde u produktivnosti mjerenoj brojem donesenih zakona) nije uspio učiniti ništa više od nekoliko dosta blagih inicijativa za donošenje nove zamjenske zakonske odredbe. U međuvremenu, sudovi i druga državna tijela (naročito Hrvatski fond za privatizaciju – HFP) nepotrebno su se iscrpljivali u tumačenju i primjeni već spomenute zakonske odredbe prema kojoj se dionice, udjeli, stvari i prava koji nisu procijenjeni u vrijednosti društvenog kapitala pravne osobe na temelju Zakona o pretvorbi, prenose Fondu, ako ne postoje razlozi za obnovu postupka, odnosno ako prijenos ne utječe na postojeću tehnološku cjelinu.
Konkretnih sudskih i upravnih postupaka bilo je i ima ih još uvijek mnogo, a mediji su učinili najpoznatijima one u kojima su sudjelovale neke hotelske kuće, sada i onaj u Slavonskom Brodu. Generalno, u svim tim postupcima HFP se ponašao tako da je dopuštao obnovu postupka pretvorbe i naknadno unošenje prava u temeljni kapital ne obazirući se pri tome uopće na to da ZOP nema nikakvih posebnih odredbi o obnovi postupka pa se mora primijeniti Zakon o općem upravnom postupku (ZUP) koji kao maksimalni rok propisuje onaj petogodišnji.
U slučajevima u kojima nije bilo suprotstavljenih interesa, nitko se nije bunio i sve je ostajalo na razini HFP-a, ali tamo gdje su sukobi interesa postojali, nezadovoljni su se obraćali Upravnom sudu Republike Hrvatske koji je u mnogo slučajeva (npr. više slučajeva u Makarskoj) tužbe usvajao, ali ne na način da bi okončao postupak nego na način da bi ukidao odluke HFP-a. HFP svoje je odluke samo ponavljao i tako se sve vrtjelo u krug, a godine su prolazile.
U ovom konkretnom slučaju nazvanom Slavonski Brod, skandaloznost problema dijelom se nalazi i u činjenici da je tražbina od 572.253,00 EUR tijekom vremena od 1. srpnja 1991. narasla do sadašnjih 50.000.000,00 Kn, dakle povećala se više od 100 puta, a vjerovnik je već desetak godina u blokadi žiro-računa s dugom (uglavnom prema državi po osnovi neplaćenih poreza i doprinosa) u visini od oko 20.000.000,00 Kn.
Inače, radilo se o slučaju u kojemu je temelj problema darovni ugovor između Republike Hrvatske i Grada Slavonskog Broda kojim je darovana nekretnina s teretima (radilo se o nekretnini glede koje nisu plaćeni građevinski radovi izvođaču u utuženom iznosu glavnice od 572.253,00 EUR) koji su mogli dovesti (dijelom su i doveli) do toga da se radi primljenog dara preuzme obveza koja višestruko premašuje vrijednost istog, čak i ugrožava egzistenciju obdarenika.
Nastavak je slijedio na način da su u istom predmetu donesene još dvije odluke, najprije presuda Upravnog suda RH broj Us-11812/2009 od 28. listopada 2009., kojom je odbijena tužba protiv nove odluke HFP-a koji je „promijenio mišljenje“ i odlučio da tražbina ne pripada trgovačkom društvu koje je nije prijavilo u temeljni kapital iako je to moglo (ta odluka donesena je u provedbi ili pod prisilom odluke VSRH kojom je ukinuta ranija odluka Upravnog suda koji je morao prihvatiti odluku višeg suda, a VSRH je najviši sud u RH) i nakon toga odluka Ustavnog suda RH broj U-III/ 64754/2009 od 27. siječnja 2010., kojom je ustavna tužba, podnesena protiv presude Upravnog suda RH broj Us-11812/2009 od 28. listopada 2009., odbijena.
Time je konačno uz sudjelovanje ne samo najvišeg suda u RH (po Ustavnoj definiciji to je Vrhovni sud RH) nego i Ustavnog suda RH, ali i Državnog odvjetništva RH (bez čijeg zahtjeva za zaštitu zakonitosti ne bi niti moglo biti odlučivanja VSRH, a taj pravni lijek je privilegij Državnog odvjetništva RH-a i sama stranka ga ne može podnijeti), zauzet pravni stav kojim se tumači članak 47. Zakona o privatizaciji – ako se nešto nije unijelo u temeljni kapital prigodom pretvorbe (a to znači da se nije ni platilo), ne pripada tom trgovačkom društvu nego pripada HFP-u, drugim riječima pripada državi. Jedine dvije iznimke su a) ako još uvijek postoje uvjeti za obnovu postupka pretvorbe (u pravilu su rokovi istekli) i b) ako je nešto tehnološka cjelina.
Kada se radi o novčanoj tražbini, onda po naravi stvari nema govora o tehnološkoj cjelini, koja bi mogla postojati npr. ako je u temeljni kapital unesen bazen za plivanje, ali ne i postrojenje za filtriranje vode i sl.
Na kraju, dvije zamjerke zakonodavcu.
Prva zamjerka polazi od činjenice da je izvanredni pravni lijek zahtjev za zaštitu zakonitosti na prilično lošem glasu u našem sustavu, zbog čega je potpuno „izbačen“ iz parničnog postupka s glavnim argumentom da je njime poticana neravnopravnost stranaka, misleći pri tome posebno na favoriziranje Republike Hrvatske kao stranke. Međutim, treba priznati, na primjeru ovog slučaja, da vjerojatno bez tog pravnog lijeka ne bi niti bilo ovakvog ishoda jer se ne bi niti dovela u pitanje ona prva odluka Upravnog suda kojom je tužba usvojena.
Već sama ta činjenica navodi na razmišljanje, pa i u pravcu bi li bilo logično u jednom ovakvom slučaju omogućiti i drugoj strani da isprovocira postupanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske, kada je već tu mogućnost prethodno imalo i iskoristilo Državno odvjetništvo Republike Hrvatske. Naime, sama mogućnost pristupa Ustavnom sudu Republike Hrvatske (koju stranke načelno imaju) niti u formalnom niti u stvarnom smislu nije jednaka pristupu Vrhovnom sudu Republike Hrvatske.
Druga zamjerka polazi od toga da pozitivno pravo, prihvaćajući odluke sudova u ovom slučaju kao nešto što stvarno i formalno znači tumačenje (i) članka 47. ZOP-a, ipak nije riješilo pitanje motiviranja trgovačkih društava koje neku tražbinu nisu unijele u temeljni kapital da ipak vode sudski postupak. Naime, moglo se raditi o parnici između dva trgovačka društva, ta društva mogla su se pred sudom ili izvan suda i nagoditi, a o svemu tome (sudeći po praksi koja postoji) HFP ne bi ništa znao, a u najvećem broju slučajeva ništa ne bi niti mogao poduzeti, u prvom redu uslijed primjene instituta zastare. Ako opisani problem postoji, trebalo bi barem donijeti normu koja bi značila zastoj zastare u nekom roku u kojem bi bilo razumno za očekivati reakciju HFP-a.
Na kraju, treba se upitati i kako je moguće kod tolikih evidencija i izvješća sudova svih razina da se nema podatak o tome ima li više ovakvih postupaka i koji su, pa da se na temelju toga HFP uključi u iste. Naime, neće se uvijek na drugoj parničnoj strani naći jedinica lokalne samouprave koja od promjene vjerovnika očekuje da neće platiti dug (što je moguće samo ako je na drugoj strani, izravno ili neizravno, država) i radi toga alarmira javnost. U drugim slučajevima može se dogoditi upravo obrnuto, da se stranke „u tišini“ nagode , pred hrvatskim sudom na štetu Republike Hrvatske.
Prof. dr. sc. Hrvoje Kačer
