Člankom 162. Zakona o radu (NN 149/09) propisano je da se s ciljem sveobuhvatnog obavješćivanja i rasprave o stanju i razvoju poslodavca te o radu radničkog vijeća, moraju dva puta godišnje, u podjednakim vremenskim razmacima, održati skupovi radnika zaposlenih kod određenoga poslodavca. Ako veličina poslodavca ili druge posebnosti to zahtijevaju, skupovi radnika mogu se održati po odjelima ili drugim organizacijskim jedinicama.
Skup radnika saziva radničko vijeće, uz prethodno savjetovanje s poslodavcem, vodeći pri tome računa da se odabirom vremena i mjesta održavanja skupa radnika ne šteti djelotvornosti poslovanja poslodavca. Ako kod poslodavca nije utemeljeno radničko vijeće, skup radnika dužan je sazvati poslodavac.
Ne dirajući u pravo radničkog vijeća da saziva skup radnika, poslodavac može ako ocijeni da je to potrebno, sazvati skup radnika vodeći pri tome računa da se time ne ograniče ovlasti radničkog vijeća utvrđene Zakonom o radu. O sazivanju skupa u tom slučaju poslodavac se mora savjetovati s radničkim vijećem.
Iz tako formulirane odredbe jasan je odgovor na pitanje tko saziva skup radnika. No, što kad kod poslodavca nije oformljeno radničko vijeće, ali postoji sindikalni povjerenik? S obzirom na to da prema Zakonu o radu sindikalni povjerenik ima sva prava i obveze radničkog vijeća, ako ono nije oformljeno, znači li to da skup radnika može sazvati sindikalni povjerenik?
Pitanje se postavlja zbog odredbe članka 152. stavka 3. Zakona o radu koja glasi: „(3) Ako kod poslodavca nije utemeljeno radničko vijeće, sindikalni povjerenik preuzima sva prava i obveze radničkog vijeća propisane ovim Zakonom, osim prava iz članka 163. stavka 2. ovoga Zakona na imenovanje predstavnika radnika u organ poslodavca iz članka 163. stavka 1. ovoga Zakona.“
Navedena odredba prati izričaj odredbe članka 155. stavka 3. iz bivšeg Zakona o radu, s tim da je sada izričito propisano da sindikalni povjerenik ne preuzima prava i obveze radničkog vijeća kada je u pitanju imenovanje predstavnika radnika u organ poslodavca.
Pitanje nadležnosti za sazivanje skupa radnika u slučaju nepostojanja radničkog vijeća, a postojanja sindikalnog povjerenika, bilo je posebno aktualno za vrijeme važenja bivšeg Zakona o radu. Naime, odredba članka 155. stavka 3. dodana je u Zakon o radu 2003. godine, i to Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o radu (NN 114/03), dok je stavak 4. članka 157. Zakona o radu, koji je govorio o tome da će skup radnika sazvati poslodavac ako kod njega nije utemeljeno radničko vijeće, dodan u tekst Zakona o radu 2001. godine, Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o radu (NN 17/01).
Članak 155. stavak 3. kasnija je odredba od članka 157. stavak 4. Zakona o radu, pa je prema načelu lex posterior derogat legi priori u razjašnjenju ove dvojbe trebalo primijeniti tu kasniju odredbu. To je onda značilo da sindikalni povjerenik, kada nema radničkog vijeća, preuzima sva njegova prava i obveze, pa može i treba sukladno tome sazivati i skupove radnika. Tek ako kod poslodavca ne bi bilo niti radničkog vijeća niti sindikalnog povjerenika, onda bi sâm poslodavac bio ovlašten i dužan sazivati skup radnika.
Budući da su i u trenutno važećem Zakonu o radu odredbe o skupu radnika, kao i o preuzimanju sindikalnog povjerenika prava i dužnosti radničkog vijeća suštinski iste kao i u prethodno važećem režimu (do 1.1.2010.), za zaključiti je da je i nadalje sindikalni povjerenik ovlašten sazvati skup radnika, ako kod poslodavca nije utemeljeno radničko vijeće, jer on preuzima sva njegova prava i obveze (osim, kako smo naveli, prava na imenovanje predstavnika radnika u organ poslodavca).