Pravo na trošak prijevoza na posao i s posla nije zakonsko pravo, odnosno nije pravo iz radnog odnosa koje je uređeno propisom. Dakle, samom činjenicom zasnivanja radnog odnosa radnik neće imati na temelju Zakona o radu (NN 149/09) pravo na trošak prijevoza na posao i s posla. Da bi radnik imao to pravo, treba ga regulirati ugovorom o radu, pravilnikom o radu, kolektivnim ugovorom ili odlukom poslodavca.
Tim aktima, odnosno ugovorima, određuju se uvjeti pod kojima radnici imaju to pravo. Dakle, mogu postojati različitosti u visini i opsegu prava na trošak prijevoza. Primjerice, mogu postojati određene varijante: da radnici dobivaju naknadu za 12 mjeseci ili da je dobivaju za 11 mjeseci, odnosno da je ne dobivaju za vrijeme godišnjeg odmora.
Inače, budući se radi o naknadi troškova prijevoza dolaska na posao i odlaska s posla, kako joj i samo ime govori, uobičajeno je da se naknada za prijevoz ne isplaćuje za vrijeme godišnjeg odmora, kada radnici ne dolaze na posao, ali to i ne mora biti tako. Također, moguće je urediti i da pravo na trošak prijevoza radnik ima samo za one dane kada je stvarno radio, a ne i ako je bio na bolovanju, plaćenom dopustu itd.
Ono što jest u vezi na navedenim troškom propisano nekim propisom je iznos neoporezivog primitka radnika na ime troška prijevoza na posao i s posla, i to člankom 13. Pravilnika o porezu na dohodak. Naime, člankom 13. toga Pravilnika propisano je da se oporezivim primicima po osnovi nesamostalnog rada ne smatraju iznosi što ih poslodavci isplaćuju svojim radnicima, među ostalim:
- na ime naknade troškova prijevoza na posao i s posla mjesnim javnim prijevozom u visini stvarnih izdataka, prema cijeni mjesečne odnosno pojedinačne prijevozne karte. Ako na određenom području odnosno udaljenosti nema organiziranog prijevoza, naknada troškova prijevoza na posao i s posla utvrđuje se u visini cijene prijevoza koja je utvrđena na približno jednakim udaljenostima na kojima je organiziran prijevoz, i
- na ime naknade troškova prijevoza na posao i s posla međumjesnim javnim prijevozom u visini stvarnih izdataka, prema cijeni mjesečne odnosno pojedinačne karte. Ako radnik mora sa stanice međumjesnog javnog prijevoza koristiti i mjesni prijevoz, stvarni izdaci utvrđuju se u visini troškova mjesnog i međumjesnoga javnoga prijevoza,
Trošak prijevoza ne treba evidentirati u obračunu plaće, ako se u smislu poreznih propisa ne smatra primitkom. Naime, člankom 3. stavkom 1. alinejom 7 Pravilnika o sadržaju obračuna plaće, naknade plaće ili otpremnine propisano je da u obračunskom listiću plaće moraju biti, među ostalim, iskazani „ostali propisani, utvrđeni ili ugovoreni dodaci i primici“. Ako se trošak prijevoza, dakle, u poreznom smislu ne smatra primitkom (a tako je, koliko je poznato, uvijek), ne treba ga iskazivati u obračunu plaće.
Ako se trošak prijevoza na posao i s posla ne smatra primitkom, dakle, sastavnim dijelom plaće, a iskaže ga se u obračunskom listiću, ali ga poslodavac radniku ne isplati, postavlja se pitanje može li ga radnik prisilno naplatiti putem obračunskog listića.
Vezano uz to postoji stajalište sudske prakse: „U odnosu na trošak prijevoza, obračun plaće ne može se smatrati ovršnom ispravom“. Naime, Odluka Županijskog suda u Varaždinu, Gž-602/10-2 od 1. lipnja 2010. utvrđuje „ … odredbom čl. 85 st. 3 ZR izričito je određeno da obračun plaće (naknade plaće ili otpremnine)predstavlja ovršnu ispravu. Točno je da je u priloženim obračunima plaća naznačen iznos troškova prijevoza na posao, međutim, radi se o materijalnom pravu radnika koje ne predstavlja sastavni dio plaće, niti se može smatrati plaćom, pa se u odnosu na trošak prijevoza niti obračun plaće ne može smatrati ovršnom ispravom u smislu odredbe čl. 83.a. st. 3. ZR-a.“