Mapa portala English O nama > Podrška korisnicima  01 5999 918
Traži po   > Po zbirkama  Pomoć prilikom traženja Video klipovi  
IUS-INFO > Dnevni IUS-INFO > U središtu > Članak
 
  Označi     - +   *  

U središtu

26.1.2011

Dosmrtno uzdržavanje u zaboravu poreznog oslobođenja

Zbog hiperprodukcije zakona i propisa u našoj državi, nerijetko se događa da njihove odredbe međusobno nisu usklađene ili su čak i kontradiktorne, a sve zbog toga što se pri donošenju ili promjeni određenog propisa ponekad ne vodi dovoljno računa na koja sve područja on utječe. No, možda je još i gore kada se učinjeni propusti i posljedice koje eventualno uzrokuju godinama niti ne pokušavaju ispraviti, kao što je to u primjeru iz ovog teksta.

Opće je poznato da je hrvatski zakonodavac u samom svjetskom vrhu u svojoj zakonodavnoj aktivnosti, ali nažalost ne po onome na što bi svi trebali (da je tako) biti ponosni, nego po broju donesenih zakona i drugih propisa. Radi se o brojevima koje neki opisuju kao zakonodavni stampedo, a čak ako i pretjeruju, ipak je broj tih akata za prosječnog zastupnika koji za njih podiže ruku takav, odnosno toliko velik, da ih ni teorijski ne može detaljnije analizirati. U najboljem slučaju po svojim će afinitetima izabrati ono što mu je blisko i to analizirati, a za ostalo će glasovati praktično po inerciji odnosno vjerujući ili ne vjerujući predlagatelju (a to je uglavnom Vlada RH) ili svojoj stranci odnosno klubu zastupnika.

Kada se pri ovakvom stanju stvari uoči neko rješenje koje je očiti propust ili nespretnost, bilo bi za očekivati da ga se u najkraćem roku na odgovarajući način korigira kako šteta ili ne bi uopće nastala (ako je to moguće) ili kako bi barem bila što manja. Na našem primjeru koji ćemo u nastavku analizirati vidi se da nije učinjeno baš ništa, što je samo po sebi pravna katastrofa i nešto jako negativno po pravnu državu i pravnu sigurnost.

Evo o čemu se radi. Ugovori o doživotnom (članak 579.-585. Zakona o obveznim odnosima - ZOO) i dosmrtnom uzdržavanju (članak 586. -589. ZOO) dva su vrlo slična (ne samo po nazivu) ugovora koja mnogi smatraju jednim ugovorom, a čak i u redovima stručnjaka rijetkost su oni koji u cijelosti vladaju detaljima.

Iako su slični, ti ugovori imaju jednu veliku i ključnu razliku – kod doživotnog uzdržavanja imovina se prenosi na davatelja uzdržavanja u trenutku smrti primatelja uzdržavanja, dok se kod dosmrtnog uzdržavanja prijenos imovine odvija ili odmah kod sklapanja ugovora ili nakon toga, ali svakako prije smrti primatelja uzdržavanja.

Ugovor o doživotnom uzdržavanju praktično je oduvijek (barem od 1955. godine) bio dio propisa koji su vrijedili na području današnje RH, ali s ugovorom o dosmrtnom uzdržavanju stvari su bitno drukčije. To je ugovor koji sve do 2006. nije bio dio niti jednog hrvatskog (ni one ranije države) važećeg propisa, nego je, kao dio Austrijskog Općeg građanskog zakonika (bolje poznatog kao OGZ) kao pravno pravilo ipak primjenjivan na temelju propisa koji su dopuštali takvo popunjavanje pravnih praznina.

Tako se nažalost dogodilo da su ogromne vrijednosti prenošene (i to najčešće odmah, a svakako bez čekanja na smrt primatelja uzdržavanja) ugovorom koji je imao sve samo ne strogu formu kao uvjet valjanosti, a poznato je da forma nije samo opterećenje nego i veliko jamstvo  protiv i brzopletosti ugovarača i raznih zloupotreba. Istodobno, onaj ugovor koji je manje ugrožavao primatelja uzdržavanja, jer se imovina prenosi nakon smrti, imao je jako strogu formu i ako nije poštovana, ugovor nije bio valjan.

Iako je 2003. godine, nakon dugih priprema, donesen novi Zakon o nasljeđivanju, ponovno ugovor o dosmrtnom uzdržavanju nije u njemu našao mjesta i tako je bilo sve do 1. siječnja 2006. odnosno stupanja na snagu novog Zakona o obveznim odnosima. Novi ZOO u tekst je unio oba navedena ugovora, oba s jako strogom formom (ili ovjera suca ili solemnizacija ugovora kod  javnog bilježnika ili javnobilježnički akt).

Međutim, kako to obično biva, opet se nešto zaboravilo. Ovaj put to je poreznopravni status ili konkretno pitanje plaćanja poreza na promet nekretnina.

Zakon o porezu na promet nekretnina (ZPPN), donesen još davne 1997. godine, u članku 11. propisao je oslobođenje od poreza na promet pri stjecanju nekretnine na temelju ugovora o doživotnom uzdržavanju između onih koji su u odnosu na prenositelja nasljednici prvog nasljednog reda. Kako se porezna oslobođenja uvijek, ali baš uvijek, jako usko tumače, očito je problem što nije spomenut i ugovor o dosmrtnom uzdržavanju, vjerojatno u bitnom zato što te 1997. godine nije bio sastavni dio niti jednog pozitivnog propisa.

Koliko je god to tada možda bilo logično i prihvatljivo, nakon proteka već punih 5 godina (1.1.2006.) od kada je ZOO u svoj tekst unio i ugovor o dosmrtnom uzdržavanju, sada je to i nelogično i neprihvatljivo. Da ne idemo u detalje, dovoljno je navesti da otac može sinu darovati bilo što bez poreza, može mu na temelju doživotnog uzdržavanja također bez poreza prenijeti što god hoće trenutkom svoje smrti, može čak doživotnim uzdržavanjem prenijeti bilo kome bilo što bez poreza ako odnos bude trajao 20 godina (svake godine umanjenje po 5 %), ali ako sinu ili supružniku želi dati svoju imovinu na način da mu je odmah prenese i za to traži neke obveze (kojih nema kod darovanja po naravi stvari) onda će mu se (stjecatelju) obračunati porez na promet nekretnina od 5 %, što kod značajne imovine često može biti nemoguć zadatak.

Naravno, jasno je da će se ovakvo ograničenje izigravati na razne, ali u suštini realne načine. Osobe koje su u odnosu koji inače jamči porezno oslobođenje (prvi nasljedni red), sadržaj onoga što žele unosit će u ugovor koji će nazvati ugovor o darovanju i to će biti oslobođeno poreza, a oni koji takav odnos nemaju, sklapat će ugovor o doživotnom uzdržavanju (kod kojega kad i ima poreza odgođen je do smrti primatelja) i nakon toga različite anekse ili dodatke, ma kako ih formalno nazivali.

Dakle, postupanje primjereno pravnoj državi značilo bi da se kod bilo koje (a posebno značajnije) promjene prethodno provjeri na koja sve područja ta promjena utječe i zaključi implicira li jedna promjena još neke ili ne. Naime, pravni sustav jako je složen organizam kod kojeg „diranje“ u jedan dio često znači i brojne posljedice po druge dijelove i to se ne smije zaboraviti (naravno odluka po pojedinom pitanju može biti različita, pa se tako moglo i jasno i argumentirano navesti zašto npr. nema poreznog oslobođenja u slučaju dosmrtnog uzdržavanja).

Kada se to ipak zaboravi (a na našem primjeru očito je zaboravljeno) imamo ovo što sada imamo, a to je prazan prostor koji je prikladan za različita tumačenja i koji je objektivan poticaj za izbjegavanje prikazivanja u ugovoru onoga što su ugovorne strane stvarno htjele, što je sve zajedno jako negativno po pravnu sigurnost i vladavinu prava kao temelje pravne države.

Prof. dr. sc. Hrvoje Kačer


Ocijeni ovaj tekst

Arhiv

Zadnji članci

2014

Kolovoz

Srpanj

Lipanj

Svibanj

Travanj

Ožujak

Veljača

Siječanj

2013

Prosinac

Studeni

Listopad

Rujan

Kolovoz

Srpanj

Lipanj

Svibanj

Travanj

Ožujak

Veljača

Siječanj

2012

Prosinac

Studeni

Listopad

Rujan

Kolovoz

Srpanj

Lipanj

Svibanj

Travanj

Ožujak

Veljača

Siječanj

2011

Prosinac

Studeni

Listopad

Rujan

Kolovoz

Srpanj

Lipanj

Svibanj

Travanj

Ožujak

Veljača

Siječanj

2010

Prosinac

Studeni

Listopad

Rujan

Kolovoz

Srpanj

Lipanj

Svibanj

Travanj

Ožujak

Veljača

Siječanj

2009

Prosinac

Studeni

Listopad

Rujan

Kolovoz

Srpanj

Lipanj

Svibanj

Travanj

Ožujak

Veljača

Siječanj

 
Postavi za početnu stranicu Spremi stranicu u favorite