Nadležnost suda Republike Hrvatske u stvarima s međunarodnim elementom uređena je Zakonom o rješavanju sukoba Zakona s propisima drugih zemalja u određenim odnosima (u nastavku: ZRS). Pitanje nadležnosti suda Republike Hrvatske pojavilo se u jednom sporu s međunarodnim elementom koji se odnosi na ispunjenje novčane obveze po osnovi deviznih depozita koje su fizičke osobe položile kao devizne depozite kod strane banke, a u njezinim poslovnicama u Republici Hrvatskoj. Stajalište o tom pitanju zauzeto je u Odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske, br. Rev x 251/2009-2 od 16. rujna 2009.
U tom slučaju sporna je bila međunarodna nadležnost sudova Republike Hrvatske u parnici između tužitelja Z. b. d.d. Z. i tuženika N. Lj. b. d.d. Lj. za ispunjenje novčane obveze tužene po osnovi deviznih depozita koje su razne fizičke osobe položile kao devizne depozite kod Lj. b. d.d. Lj., Glavne filijale Z. i drugih organizacijskih jedinica Banke u Republici Hrvatskoj.
Na početku treba poći od relevantnih odredbi navedenog Zakona. Tako, prema odredbi članka 55. ZRS-a u sporovima protiv fizičke i pravne osobe koja ima sjedište u inozemstvu za obveze koje su nastale u Republici Hrvatskoj ili koje se moraju izvršiti na teritoriju Republike Hrvatske, nadležnost suda Republike Hrvatske postoji ako ta osoba ima na teritoriju Republike Hrvatske svoje predstavništvo ili zastupništvo ili ako je u Republici Hrvatskoj sjedište tvrtke kojoj je povjereno obavljanje njezinih poslova.
Nižestupanjski sudovi su, prema ocjeni Vrhovnog suda Republike Hrvatske, pogrešno primijenili odredbe materijalnog prava koje uređuju pitanje jurisdikcije domaćih sudova odbacivši tužbu u odnosu na drugotuženu. Prije ostalog, ističe Vrhovni sud, nižestupanjski sudovi pogrešno su se bavili sadržajem međunarodnog privatnog prava Republike Slovenije o jurisdikciji, jer se međunarodna nadležnost suda bilo koje države procjenjuje prema pravilu lex fori. To pravilo podrazumijeva ocjenu domaćeg suda o svojoj međunarodnoj nadležnosti po tužbi koja mu je podnesena i to prema pravilima svojega nacionalnog međunarodnog privatnog prava, osim kada domaći propis upućuje na primjenu stranog prava ili na pravila o faktičnoj uzajamnosti.
Obveza koja je predmetom ovoga spora nastala je na teritoriju Republike Hrvatske, a dužnik obveze prvotužena Lj. b. d.d. imala je na teritoriju Republike Hrvatske svoje predstavništvo iz čijeg je poslovanja i nastala obveza. Prema navodima tužbe, za obvezu prvotužene solidarno odgovara i drugotužena, koja je u ovom slučaju materijalni suparničar s prvotuženom. Zato se nadležnost u odnosu na drugotuženog temelji na odredbi članka 55. u vezi sa člankom 46. stavak 4. ZRS-a.
Vrhovni sud napominje da u stadiju ispitivanja nadležnosti sud nije dužan utvrditi izvjesnim postojanje solidarne odgovornosti suparničara, jer je to predmet meritornog odlučivanja o tužbenom zahtjevu. Dovoljno je da iz navoda tužbe proizlazi solidarna odgovornost dvaju tuženika, te da je obveza nastala na teritoriju Republike Hrvatske. Već na temelju tih činjenica postoji nadležnost suda Republike Hrvatske u smislu citiranih odredaba ZRS-a.
Jurisdikcija hrvatskog suda zasniva se i na pravilu iz odredbe članka 54. stavak 1. ZRS-a po kojemu u sporovima o imovinskopravnim zahtjevima nadležnost suda Republike Hrvatske postoji ako se na teritoriju Republike Hrvatske nalazi imovina tuženika ili predmet koji se traži tužbom.
Tuženik N. Lj. b. d.d. Lj. ima imovinu u Republici Hrvatskoj, jer je na nju prenesena sva imovina Lj. b. d.d. Lj.. Naime, dana 27. lipnja 1994. Narodna Skupština Republike Slovenije izmjenom Ustavnog zakona iz 1991. (Uradni list, broj 45/94) donijela je odluku o restrukturiranju Lj. b. d.d. Lj. osnivanjem novog pravnog subjekta, N. Lj. b. d.d. Lj. Na novoosnovanu banku, na temelju Ustavnog zakona, preneseni su imovina i obveze bivše banke. Opće je poznato da je Lj. b. d.d. Lj. imala na području Republike Hrvatske imovinu, koja je slijedom prisilnog propisa prešla na novoosnovanu banku.
Nižestupanjski sudovi su se, ocjenjujući svoju međunarodnu nadležnost, bavili pitanjem odgovornosti drugotužene za obveze prvotužene prema štedišama po osnovi deviznih depozita, što u tom stadiju postupka nije odlučno. Za zasnivanje međunarodne nadležnosti dovoljna je okolnost postojanja tuženikove imovine na području Republike Hrvatske, a pitanje osnovanosti tužbenog zahtjeva riješit će se u parnici.
Zato je, ističe Vrhovni sud, valjalo prihvatiti reviziju protiv rješenja o odbacivanju tužbe, te na temelju članka 395. stavak 2. Zakona o parničnom postupku ukinuti pobijane odluke nižestupanjskih sudova i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.
