Roditeljsku skrb čine odgovornosti, dužnosti i prava roditelja. Roditelji bez obzira na okolnost žive li zajedno ili odvojeno ravnopravno, zajednički i sporazumno skrbe o djetetu, osim u slučajevima propisanim zakonom. Obiteljski zakon predviđa da će sud, ako roditelji ne žive u obiteljskoj zajednici, odlučiti s kojim će roditeljima dijete živjeti te odrediti način i vrijeme susreta i druženja djeteta s drugim roditeljem.
Prilikom donošenja odluke s kojim će roditeljem dijete živjeti sud cijeni sve okolnosti slučaja i vodi se prvenstveno zaštitom interesa djeteta uvažavajući mišljenje i prijedlog nadležnog centra za socijalnu skrb koji prikuplja podatke vezano uz stambene i materijalne prilike roditelja (koje nisu prioritetne kod donošenja odluke), ali i vezano uz osobne karakteristike roditelja, njihovu podobnost za vršenje adekvatne roditeljske skrbi, uvažava međusobne obiteljske odnose te uvažava i mišljenje djeteta sukladno njegovoj dobi i zrelosti.
Ponekad se susreti i druženja roditelja s djetetom ne odvijaju „glatko“, pa je potrebno uključiti sud da se prisilnim putem ostvare ta prava. Što se ovrhe radi ostvarivanja susreta i druženja roditelja s djetetom tiče, nju uređuje odredba članka 353. Obiteljskog zakona koja upućuje da odgovarajuću primjenu odredbe članka 341. i članka 343. do 347. toga Zakona.
Jedna od vrlo bitnih odredbi u tom postupku je i odredba članka 344. Obiteljskog zakona prema kojoj će u tijeku ovršnog postupka sud nastojati u najvećoj mogućoj mjeri zaštititi dijete. Ta odredba pokazala se ključnom u jednom sudskom postupku, u kojem je Županijski sud u Varaždinu donio odluku br. Gž-257/10-2, od 29. ožujka 2010.
Naime, u tom sudskom predmetu drugostupanjski sud ocjenjuje da je, pozivom na navedenu odredbu, prvostupanjski sud osnovano odbio prijedlog roditelja za ostvarivanje druženja i susreta s djetetom budući da je, uz uvažavanje prava djeteta na slobodno izražavanje svojih stavova o svim stvarima koje se na njega odnose, kao i na uvažavanje takvih stavova u skladu s njegovom dobi i zrelosti u sudskim i upravnim postupcima prema članku 12. stavak 1. Konvencije o pravima djeteta, neostvarivanje dinamike susreta i druženja djeteta i oca u opsegu određenom ovršnom ispravom, posljedica takve slobodne želje djeteta.
Naime, drugostupanjski sud prihvatio je utvrđenje prema kojemu je kći ovrhovoditelja jasno i određeno izrazila svoje mišljenje o razlozima zbog kojih sama želi određivati dinamiku druženja i susreta s ocem, nalazeći razlog tome u činjenici da s očevom izvanbračnom suprugom "nije našla zajednički jezik", a koji se razlog s aspekta njezine dobi, zajedničkog života s majkom, suptilnijih proživljavanja emotivnih odnosa u njezinoj životnoj dobi te uz činjenicu da je otac relativno brzo nakon razvoda braka zasnovao izvanbračnu zajednicu s novom životnom partnericom, za taj Sud ukazuje logičnim i uvjerljivim razlogom, formiranim bez relevantnog utjecaja majke.
Interesu i želji oca da ostvaruje redovite susrete i druženja sa svojom kćeri, pa i u prisutnosti svoje izvanbračne supruge, s kojom činjenicom će se maloljetna kćer s vremenom morati suočiti, u ovom trenutku valja pretpostaviti njezinoj želji izraženoj kroz nastojanja da susrete s ocem ostvaruje bez prisutnosti očeve izvanbračne supruge, a koje stajalište je djevojčica formirala i izrazila bez utjecaja majke, kao što je to ispravno zaključio i prvostupanjski sud.
S obzirom na navedeno, a imajući u vidu utvrđenje prvostupanjskog suda da ovršenica (majka djeteta) niti na koji način ne onemogućava održavanje druženja i susreta ovrhovoditelja s njihovom zajedničkom maloljetnom kćerkom, drugostupanjski sud žalbu ovrhovoditelja odbio je kao neosnovanu.
Dakle, može se zaključiti da pravo roditelja na susrete i druženja s njihovim maloljetnim djetetom s kojim ne žive nije bezrezervno i može biti ograničeno ili čak onemogućeno, ako je to dispozicija i volja isključivo djeteta te u djetetovom interesu.
