Zakon je usklađen s Direktivom 2008/52/EC Europskog parlamenta i Vijeća te zamjenjuje dosadašnji Zakon o mirenju.
Republika Hrvatska još je 2003. godine zakonski uredila alternativno rješavanje sporova putem mirenja (Zakon o mirenju, NN 163/03, 79/09). Taj način rješavanja sporova zastupljen je najviše u SAD-u i Australiji, no koristi ga i većina europskih zemalja poput Irske i Njemačke u kojima se mirenjem rješava oko 50% predmeta. U Hrvatskoj ta afirmacija ide nešto sporije jer još nije dovoljno razvijena svijest o prednostima mirenja u odnosu na sudski postupak kao redovan put pravne zaštite.
Radi potrebe usklađivanja s pravnom stečevinom Europske unije u kojoj je mirno rješavanje sporova postalo jedno od političkih prioriteta, Hrvatski sabor po hitnom je postupku donio novi Zakon o mirenju.
U smislu novog Zakona, mirenje se tumači kao svaki postupak u kojem stranke nastoje sporazumno riješiti spor uz pomoć jednog ili više izmiritelja koji strankama pomažu postići nagodbu, bez ovlasti da im nametnu obvezujuće rješenje i bez obzira na to provodi li se postupak u sudu, instituciji za mirenje ili izvan njih (članak 3.). Također, mirenje se može provoditi neovisno o tome vodi li se o predmetu spora sudski, arbitražni ili drugi postupak.
Postupak mirenja u pravilu počinje prihvatom prijedloga da se provede mirenje, osim ako je za sporove u kojima postoji obveza pokretanja postupka mirenja (tzv. obvezne medijacije) propisano ili ugovoreno drugačije (članak 6. stavak 2.). Dakle, jedna stranka pokrene prijedlog za provođenje postupka mirenja, o kojem se druga stranka u roku od 15 dana od primitka mora izjasniti (ili u drugom roku ako su se stranke tako sporazumjele).
Ako druga stranka prihvati prijedlog za mirenje, stranke sporazumno određuju hoće li mirenje provoditi jedan ili više izmiritelja i tko će se imenovati za izmiritelja. U slučaju da se stranke ne mogu o tome dogovoriti, mogu zatražiti da to umjesto njih učini institucija za mirenje ili neka treća osoba. Ako se pak druga stranka u predviđenom roku ne izjasni o prijedlogu za mirenje, smatrat će se da je prijedlog odbijen. Troškove postupka mirenja stranke snose na jednake dijelove, u skladu s posebnim zakonom ili pravilima institucija za mirenje.
Izmiritelj – osoba koja na temelju sporazuma stranaka provodi postupak mirenja, dužan je u postupku mirenja postupati stručno, svrhovito i nepristrano. Tijekom postupka, ako je to potrebno, izmiritelj se može sastajati sa svakom od stranaka odvojeno, a prema sporazumu sa strankama, informacije i podatke koje je primio od jedne stranke može prenijeti drugoj stranci samo uz njezin pristanak. Također, izmiritelj može sudjelovati u sastavljanju nagodbe kao i predlagati njezin sadržaj, no stranke mogu svojim sporazumom tu ovlast izmiritelja i ograničiti.
Nagodba sklopljena u postupku mirenja obvezuje stranke koje su ju sklopile te su one dužne preuzete obveze pravodobno izvršiti. Ako je u nagodbi utvrđena određena obveza na činidbu o kojoj se stranke mogu nagoditi i ako sadrži izjavu obvezanika o neposrednom dopuštenju ovrhe (klauzulu ovršnosti) , ta nagodba ima svojstvo ovršne isprave (članak 13.). Stranke se isto tako mogu sporazumjeti da se nagodba sastavi u obliku sudske nagodbe, javnobilježničkog akta ili arbitražnog pravorijeka.
Stranke koje su sudjelovale u postupku mirenja, ne mogu biti prisiljene svjedočiti u arbitražnom, sudskom ili bilo kojem drugom postupku vezano za informacije i podatke koji proizlaze iz postupka mirenja ili su s njim povezani. Iznimno, podaci i informacije koji se odnose na postupak mirenja, mogu se upotrijebiti u dokazne svrhe pred arbitražom, sudom ili drugim državnim tijelom samo ako je to pod uvjetima i u opsegu koji zahtijeva zakon nužno radi zaštite javnog poretka ili ako je to potrebno za provedbu ili ovrhu nagodbe.
Određeno je i da stranke koje su izabrale mirenje radi pokušaja rješavanja spora ne smiju izgubiti mogućnost pokretanja sudskog, arbitražnog ili drugog postupka zbog proteka zastarnog ili prekluzivnog roka. Pokretanjem postupka mirenja zastara se prekida.
Možemo zaključiti da je mirenje u odnosu na sudski postupak pogodno iz više razloga; stranke samostalno donose odluku o vlastitom sporu, postupak mirenja je tajan, neformalan i brz, stranke zadržavaju kontrolu nad postupkom i mogu ga prekinuti u svakom trenutku, prvenstveno se utvrđuju interesi stranaka, a ne njihovo pravo, nagodba u postupku mirenja sve sudionike čini zadovoljnima te time omogućuje zadržavanje njihovih dobrih odnosa i u budućnosti.
U Hrvatskoj se još uvijek malo ljudi odlučuje za rješavanje sporova putem mirenja, a najveći razlog za to jest što je građanima taj pojam još uvijek stran i nejasan. Kako bi institut mirenja zaživio i u našoj državi, potrebna je stalna edukacija građana putem medija, a i putem samih sudova. Prvenstveno je potrebno pojasniti koje su sve prednosti mirenja, kako bi građani imali mogućnost isprobati i taj način rješenja spora, pa ako im to ne uspije, uvijek se mogu obratiti sudu i odlučiti za dugotrajniji i skuplji postupak.
Pripremila: Marina Turković