Jedan od načina prestanka radnog odnosa je i raskidom ugovora o radu putem suda. Naime, prema odredbi članka 117. Zakona o radu (NN 149/09), ako sud utvrdi da otkaz poslodavca nije dopušten, a radniku nije prihvatljivo nastaviti radni odnos, sud će na zahtjev radnika odrediti dan prestanka radnog odnosa i dosuditi mu naknadu štete u iznosu najmanje tri, a najviše osamnaest prosječnih mjesečnih plaća toga radnika isplaćenih u prethodna tri mjeseca, ovisno o trajanju radnoga odnosa, starosti te obvezama uzdržavanja koje terete radnika.
Takvu odluku sud će donijeti i ako to zahtijeva poslodavac, no samo ako postoje okolnosti koje opravdano ukazuju da nastavak radnog odnosa, uz uvažavanje svih okolnosti i interesa obiju ugovornih stranaka, nije moguć. Bitno je napomenuti da zahtjev za prestanak ugovora o radu poslodavac i radnik mogu podnijeti do okončanja glavne rasprave pred sudom prvog stupnja.
Ono što u navedenoj odredbi nije izričito propisano je do kada se mora postaviti zahtjev za naknadu štete u slučaju sudskog raskida ugovora o radu.
To pitanje bilo je predmetom jednog ustavnosudskog postupka povodom ustavne tužbe; Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, br. U-III-663/2007, od 9. prosinca 2010.
Naime, u parničnom postupku, koji je prethodio ustavnosudskom postupku, utvrđeno je sljedeće:
- podnositeljica je (kao radnica) kod tog istog suda pokrenula parnični postupak radi utvrđenja nedopuštenosti otkaza ugovora o radu,
- u tom je postupku na zahtjev poslodavca pravomoćno određen sudski raskid ugovora o radu,
- podnositeljica u tom postupku nije do okončanja glavne rasprave pred sudom prvog stupnja istaknula zahtjev za naknadu štete u slučaju sudskog raskida ugovora o radu u smislu odredbe članka 116. stavaka 1. i 3. Zakona o radu (članka 123. stavaka 1. i 3. prijašnjeg Zakona o radu – pročišćeni tekst).
Na temelju navedenih utvrđenja, prvostupanjski sud zaključio je da je podnositeljica, time što nije postavila tužbeni zahtjev za naknadu štete u parnici u kojoj je utvrđen sudski raskid radnog odnosa, "izgubila" pravo na naknadu štete zbog sudskog raskida radnog odnosa te sukladno tomu odbio tužbeni zahtjev podnositeljice kao neosnovan. Osporenom presudom drugostupanjski sud prihvatio je pravno stajalište prvostupanjskog suda o akcesornosti istaknutog zahtjeva za naknadu štete u odnosu na sudski raskid ugovora o radu te, posljedično tome, o nemogućnosti odlučivanja o takvom zahtjevu u zasebnoj parnici - i odbio podnositeljičinu žalbu kao neosnovanu.
Analizirajući navedeno postupanje drugostupanjskog suda u konkretnom slučaju u svjetlu ustavnog jamstva jednakosti pred zakonom, nužno je bilo razmotriti i stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske o spornom pravnom pitanju, a sve u vezi s ustavnom zadaćom Vrhovnog suda, koji kao najviši sud osigurava jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni.
Vrhovni sud, na sjednici Građanskog odjela 2. prosinca 2005., zauzeo je sljedeće mišljenje:
"Zahtjev za naknadu štete u smislu odredbe čl. 123. st. 3. Zakona o radu (pročišćen tekst) radnik može postaviti samo u istoj parnici, a ne može ga postaviti u samostalnoj parnici."
Ustavni sud utvrdio je da je osporena presuda u skladu s pravnim stajalištem zauzetim na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda. Povrh toga, isti Sud ocijenio je da se pravno stajalište navedeno u osporenoj presudi, glede akcesornosti zahtjeva za naknadu štete u slučaju sudskog raskida ugovora o radu - u odnosu na sudski raskid ugovora o radu, odnosno o nemogućnosti odlučivanja o takvom zahtjevu u zasebnoj parnici, zasniva na ustavnopravno prihvatljivom tumačenju i primjeni mjerodavnog materijalnog prava.
Dakle, iz navedene Odluke Ustavnog suda proizlazi (a što je u skladu i s mišljenjem Građanskog odjela Vrhovnog suda) da zahtjev za naknadu štete u slučaju sudskog raskida radnog odnosa radnik može postaviti samo u istoj parnici, jer je taj zahtjev akcesoran u odnosu na zahtjev za sudski raskid radnog odnosa.