Darivanje krvi i plaćeni dopust

Aktualni Zakon o radu (NN 149/09) u svom članku 65. navodi tri vrste plaćenog dopusta i to:

- plaćeni dopust za važne osobne potrebe (stavak 1., 2., i 3.)

- plaćeni dopust za vrijeme obrazovanja ili stručnog osposobljavanja i usavršavanja te obrazovanja za potrebe radničkog vijeća ili sindikalnog rada (stavak 4.)

- plaćeni dopust za dobrovoljnog darivatelja krvi (stavak 6.).

Novi Zakon o radu preuzeo je rješenje bivšeg Zakona o radu, te u stavku 6. članka 65. određuje: „Radnici – dobrovoljni darivatelji krvi ostvaruju pravo na jedan slobodan dan s naslova dobrovoljnog darivanja krvi, a ostvaruju ga u tijeku kalendarske godine sukladno radnim obvezama.“

Nejasno je misli li se odredbom Zakona na dan kada darivatelj daje krv, ili na neki budući dan koji bi radnik dobio kao svojevrsno priznanje za iskazanu humanost. Kako u praksi to biva neki budući dan, a i Zakon koristi sintagmu „s naslova dobrovoljnog darivanja“, a  ne primjerice „na dan darivanja“, mišljenja smo da je to nagrada za humanost.

Zakon o radu određuje minimalno trajanje plaćenog dopusta, pa stoga nema zapreke da se kolektivnim ugovorom, sporazumom između radničkog vijeća i poslodavca ili pravilnikom o radu ne odredi duže trajanje plaćenog dopusta za dobrovoljne darivatelje krvi.

Kao primjer takvog ugovaranja navodimo Kolektivni ugovor za državne službenike i namještenike koji u članku 31. navodi da službenik i namještenik ima pravo na 2 radna dana plaćenog dopusta za svako dobrovoljno davanje krvi.

Bitno je naglasiti da Zakon daje mogućnost na plaćeni dopust samo u slučajevima dobrovoljnog darivanja krvi, pa bi stoga bilo kakva naknada davatelju spriječila mogućnost ostvarivanja prava na plaćeni dopust, uz izuzetak prigodnih poklona zahvale ili obroka koje darivatelj može dobiti nakon davanja krvi.

U praksi je prisutan problem koji se javlja prilikom određivanja pojma darivanja krvi, a vezan je za najveći broj dana plaćenog dopusta koji bi darovatelj mogao ostvariti u jednoj godini. Da bi odgovorili na to pitanje prvo moramo odrediti što je to darivanje krvi.

Definiciju dobrovoljnog darivatelja krvi odredila je Međunarodna udruga transfuziologa (ISBN), Međunarodni Crveni križ (IFCR), Svjetska zdravstvena organizacija (WHO) i Europsko vijeće (Council of Europe) i prihvaćena je u svim zemljama svijeta.

• Dobrovoljni darivatelj krvi je osoba koja daruje krv, plazmu ili stanične dijelove krvi po svojoj slobodnoj volji i ne prima za to nikakvu nadoknadu, niti novčanu niti na način koji se može smatrati nadomjestkom novca. Skromna uspomena (dar) i osvježenje nakon davanja krvi prihvatljivi su za dobrovoljno davalaštvo krvi.
• Dobrovoljni darivatelji krvi je posredan, aktivan sudionik u liječenju bolesnika, tj. on je aktivna veza između zdravog dijela društva i bolesnika (definicija preuzeta s internet stranice Hrvatskog zavoda za transfuzijsku medicinu; www.hztm.hr )

Prema Hrvatskom zavodu za transfuzijsku medicinu, davanje trombocita putem staničnog separatora moguće je do 12 puta godišnje, dok je darivanje krvne plazme putem staničnog separatora  moguće do čak 25 puta godišnje. Kako se prema gore navedenoj definiciji oboje smatra darivanjem krvi, a Zakon o radu ne navodi definiciju darivanja krvi niti određuje maksimalan broj dana plaćenog dopusta za darovatelja, zaključujemo kako je darovatelj u mogućnosti koristiti do 25 dana plaćenog dopusta s osnova darovanja prema zakonu, pa čak i više ako je tako određeno kolektivnim ugovorom ili pravilnikom o radu.

Kako je u praksi teško povjerovati da je poslodavac spreman 25, 50 ili više dana omogućiti radniku plaćeni dopust, iako smatramo da je to na Zakonu utemeljeno pravo, ovim putem ukazujemo na potrebu određivanja, nekim budućim izmjenama i dopunama Zakona o radu, najvećeg mogućeg broja dana koje radnik s tog osnova može koristiti kao plaćeni dopust, a rješenje bi trebalo biti kompromis između realnih mogućnosti poslodavaca za plaćanje dana koje radnik ne provodi radeći i potrebe za poticanje radnika na darivanje krvi.

Pripremio: Neven Brkić, dipl. iur.