Prema članku 114. stavak 4. Zakona o radu (NN 149/09), ako radnik na zahtjev poslodavca prestane raditi prije isteka propisanog ili ugovorenog otkaznog roka, poslodavac mu je dužan isplatiti naknadu plaće i priznati sva ostala prava kao da je radio do isteka otkaznoga roka. U praksi se dosta raspravlja o dosegu dijela navedene odredbe „i priznati sva ostala prava kao da je radio do isteka otkaznoga roka“, pogotovo kad je u pitanju pravo radnika na bolovanje. Mišljenja radnika i poslodavaca su različita. Stajalište o tome ima i Hrvatski zavod za zdravstveno osiguranje (dalje: HZZO).
Prema stajalištu HZZO-a, radnik-osiguranik kojem je privremena nesposobnost za rad utvrđena u tijeku otkaznog roka za vrijeme kojeg je prema odluci poslodavca oslobođen obveze rada, te za koje vrijeme mu poslodavac isplaćuje naknadu plaće u skladu s propisima o radu, nema pravo na naknadu plaće za vrijeme bolovanja, niti je poslodavac u obvezi osiguraniku isplatiti naknadu plaće prema propisima obveznog zdravstvenog osiguranja.
Nastavno na rečeno, izabrani doktor ima obvezu svakoj radno aktivnoj osobi obvezno zdravstveno osiguranoj s te osnove utvrditi s medicinske strane njezinu radnu sposobnost, odnosno nesposobnost, pa tako i onoj koja se nalazi pod otkaznim rokom, budući da izabrani doktor o toj činjenici i ne mora imati saznanja.
Dakle, prema iznesenom stajalištu HZZO-a, radnik koji za vrijeme otkaznog roka nema obvezu rada, ima pravo na bolovanje, ali bez naknade plaće s te osnove, budući da već prima naknadu plaće kao da radi, s osnove oslobođenja od rada.
Dakako, radnici se priklanjaju takvom stajalištu.
S druge strane, mišljenja poslodavaca su drukčija. Poslodavcima se razmišljanje da radnik, koji za vrijeme otkaznog roka nema obvezu rada, a ima pravo na bolovanje, čini nelogično, budući da radnik i tako nema obvezu rada, pa onda niti ne može biti privremeno nesposoban za rad, koji status bi onda prekinuo otkazni rok pa se radni odnos radnika samo produžava, i to, naravno, na poslodavčev trošak.
Neke inicijative sa strane poslodavca za drukčije razmišljanje od HZZO-a i radnika (a to je da radnik za vrijeme otkaznog roka, u kojem nema obvezu rada, nema pravo na bolovanje) temelje se, među ostalim, i na jednom mišljenju Ministarstva gospodarstva, rada i poduzetništva, Klasa:110-01/05-01/03, Urbroj: 526-08-05-2, od 17. siječnja 2005., u kojem je istaknuto: „U slučaju bolovanja radnika odobrenog tijekom otkaznog roka, u kojem ga je oslobodio obveze rada, poslodavac može pismenim putem obavijestiti izabranog liječnika primarne zdravstvene zaštite da je radniku dao otkaz i oslobodio ga obveze rada tijekom otkaznog roka te da stoga pošteda od rada nije potrebna radniku koji i onako nije obavezan raditi. Ukoliko bi izabrani liječnik ipak nakon takve obavijesti odobrio bolovanje, poslodavac može pismeno zatražiti nadzor opravdanosti bolovanja sukladno Pravilniku o sastavu, ovlastima i načinu rada liječničkih povjerenstava Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje (NN br. 76/02 i 73/03).“
Pomnijim iščitavanjem ključnog dijela navedenog mišljenja da se zaključiti samo da se može zatražiti kontrola opravdanosti bolovanja (iako navedeni Pravilnik, koji danas nije na snazi, a i Pravilnik o ovlastima i načinu rada ovlaštenih doktora i liječničkih povjerenstava Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje, koji je danas na snazi, i koji u biti isto propisuje, pravo traženja kontrole opravdanosti bolovanja, odnosno prava na bolovanje, jamče izričito osiguraniku, dakle radniku, a ne i poslodavcu, no to pravo poslodavcu pripada prema odredbama Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju), što bi trebalo značiti samo da se ima utvrditi je li radnikovo zdravstveno stanje indicirano za otvaranje bolovanja ili ne, odnosno odgovara li šifra i trajanje bolovanja zdravstvenom stanju osiguranika.
S druge strane, prema članku 114. stavak 5. Zakona o radu, za vrijeme otkaznog roka radnik ima pravo uz naknadu plaće biti odsutan s rada najmanje četiri sata tjedno radi traženja novog posla. Isto pravo bi, na odgovarajući način, a sukladno stavku 4. istog članka, trebao imati i radnik koji je oslobođen obveze rada, budući da mu se trebaju priznati, do isteka otkaznog roka, sva prava kao da je radio, a pravo na traženje novog posla jedno je od tih prava.
Ako se radniku koji za vrijeme otkaznog roka nema obvezu rada ospori pravo na bolovanje, to znači da mu se ne prekida otkazni rok pa bi to izravno značilo da mu se uskraćuje i pravo na traženje posla. Moguće je, naime, da radnik cijeli otkazni rok provede u bolesti, zbog koje ne može tražiti novi posao, a ako nema pravo na bolovanje, koje bi prekidalo otkazni rok, uskraćuje mu se pravo na traženje zaposlenja, čime bi se stvorilo očito pogodovanje u korist radnika koji za vrijeme otkaznog roka radi.
Također, i radnik koji koristi godišnji odmor, u slučaju bolesti, ima pravo na bolovanje, koje onda prekida korištenje godišnjeg odmora. Radi se o identičnoj situaciji kao ovoj o kojoj raspravljamo, budući da radnik također ne radi i prima naknadu plaće. Stoga, mišljenja smo, nema razloga da se radniku, koji u otkaznom roku nema obvezu rada, uskrati pravo na bolovanje.
Kako vidimo, stajališta različitih strana dijametralno su suprotna. Sadašnja praksa takva je da radnik i u otkaznom roku, u kojem nema obvezu rada, ima pravo na bolovanje. Poslodavci takvu praksu nastoje promijeniti. Vrijeme će pokazati hoće li u tome uspjeti.
