Jedna od njih odnosi se na opseg prava na naknadu oduzete imovine ako je zahtjev podnio samo jedan ovlaštenik, u situaciji kada postoji više ovlaštenika, od kojih nisu svi podnijeli zahtjev, a sve to u vezi sa člankom 77. Zakona o naknadi koji glasi: „Republika Hrvatska stječe pravo vlasništva na imovini koja je predmet naknade na temelju odredaba ovoga Zakona glede kojih zahtjev za naknadu nije podnesen ili je pravomoćno odbijen, ako zakonom nije drukčije propisano.“
To pitanje pojavilo se u jednom predmetu o kojem je odlučivao Vrhovni sud Republike Hrvatske, pri čemu je zauzeto stajalište koje je izraženo u odluci broj Uzz 6/2009-7 od 4. lipnja 2009.
Naime, u tom predmetu činjenično stanje bilo je takvo da je prijašnji vlasnik umro, a od više zakonskih nasljednika prvog nasljednog reda samo je jedan podnio zahtjev.
U postupku je utvrđeno da su nekretnine koje su predmet povrata, prije oduzimanja bile vlasništvo M. S. P., koja je umrla prije stupanja na snagu Zakona o naknadi, te da su njezini nasljednici prvog nasljednog reda njezine tri kćeri i sin I. P., koji je jedini i podnio zahtjev za povrat imovine. Sporno je, povodom zahtjeva za zaštitu zakonitosti, pripada li pravo koje bi pripadalo kćerima pokojne M. S. P. da su podnijele zahtjev za naknadu sada Republici Hrvatskoj.
I. P., kao sin bivše vlasnice, podnio je zahtjev da mu se vrati navedena nekretnina, a ne samo dio te nekretnine. Republika Hrvatska stječe pravo vlasništva u smislu odredbe članka 77. Zakona o naknadi u odnosu na imovinu glede koje zahtjev nije podnesen ili je pravomoćno odbijen.
Dakle, traži se da je zahtjev podnesen, neovisno o tome jesu li ga podnijele sve osobe koje su na to ovlaštene ili samo jedna od njih, kao što je to ovdje slučaj. Nije propisano da Republika Hrvatska stupa na mjesto one osobe koja nije podnijela zahtjev (neovisno o tome zbog čega to nije učinila, želi li podnijeti zahtjev ili je umrla). Imovina pripada Republici Hrvatskoj samo kada zahtjev uopće nije podnesen ili je pravomoćno odbijen.
U smislu odredbe članka 9. stavak 1. Zakona o naknadi, prava iz tog Zakona priznaju se fizičkoj osobi - prijašnjem vlasniku, odnosno njegovim zakonskim nasljednicima prvog nasljednog reda. Dakle, Zakon o naknadi daje definiciju prijašnjeg vlasnika tako da s prijašnjim vlasnikom izjednačava njegove zakonske nasljednike prvog nasljednog reda.
Prema odredbi članka 9. stavak 3. Zakona o naknadi, nasljednici prijašnjeg vlasnika stječu vlasništvo na imovini koja se daje neovisno o tome kako su vlasnički udjeli utvrđeni ranije pravomoćnim rješenjima o nasljeđivanju prednika, ako se drukčije ne sporazume. Time je određen krug osoba koje su ovlaštene podnijeti zahtjev za naknadu, a nije propisano da zakonskim nasljednicima prvog nasljednog reda pripada pravo na naknadu samo u onom dijelu koji bi im pripadao kod nasljeđivanja.
Stoga se ne može primijeniti niti pravilo o ošasnoj imovini prema kojem ostavina bez nasljednika postaje državno vlasništvo zbog čega se ne radi o ostavini bez nasljednika budući je u pitanju imovina koja nije bila u vlasništvu jer je bila oduzeta prijašnjem vlasniku. U situaciji kada je prijašnji vlasnik umro, a ima 4 zakonska nasljednika prvog nasljednog reda od kojih je samo jedan podnio zahtjev za naknadu, može se zaključiti jedino da pravo na naknadu pripada podnositelju zahtjeva u cijelosti, a ne samo u 1/4 dijela. Nema razloga za drukčiji zaključak u situaciji kada su živi drugi zakonski nasljednici prvog nasljednog reda, ali nisu podnijeli zahtjev za naknadu bez obzira na razloge zbog koji to nisu učinili.
Zakon o naknadi izjednačuje prijašnje vlasnike i njihove nasljednike prvog nasljednog reda te ih sve naziva prijašnjim vlasnicima, iako to ovi drugi ustvari nisu. Označeni ovlaštenici nisu nasljednici, jer je imovina koja se nadoknađuje ili vraća u vlasništvu države (nasljednici nisu mogli naslijediti tu imovinu, jer ona nije bila u vlasništvu osobe kojoj je oduzeta u trenutku njezine smrti). Oni imovinu ne stječu u trenutku smrti prijašnjeg vlasnika (ostavitelja), nego pravomoćnošću odluke nadležnog tijela uprave.
Zakon o naknadi ne pridržava se niti pravila nasljednog prava o naknadno pronađenoj imovini, jer se vlasnički udjeli određuju neovisno o tome kako su utvrđeni rješenjem o nasljeđivanju, a sukladno odredbi članka 9. stavka 3. Zakona o naknadi.
Zakonodavac je odredio da su ovlaštenici naknade, osim prvotnog vlasnika, samo njegov bračni drug i najbliži srodnici, a isključio je iz kruga ovlaštenika sve druge nasljednike (zakonske, oporučne) ako ne spadaju u prvi nasljedni red. U upravnom postupku upravno tijelo treba ispitati je li podnositelj zahtjeva za naknadu legitimiran, odnosno podnositelji zahtjeva ako ih je više, i spadaju li u krug ovlaštenika prava na naknadu (radi li se o prijašnjem vlasniku ili nasljednicima prvog nasljednog reda).
Zakonske odredbe ne daju osnove za zaključak da se u upravnom postupku mora utvrđivati ima li još ovlaštenika kojima pripada pravo na naknadu, a koji nisu podnijeli zahtjev, niti se može zaključiti da bi upravno tijelo bilo ovlašteno i trebalo zahtjev za naknadu djelomično odbiti ako bi utvrdilo da ima nasljednika prvog nasljednog reda osim onog ili onih koji su podnijeli zahtjev.
Dakle, naknada za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine, kad je prijašnji vlasnik umro, a od više zakonskih nasljednika prvog nasljednog reda samo je jedan podnio zahtjev, podnositelju zahtjeva pripada u cijelosti.