Ako je o pojedinom pravu, obvezi ili pravnom interesu stranke već odlučeno u dovršenome upravnom postupku, može li se odnosna upravna stvar smatrati „presuđenom“, poput, usporedbe radi, pravomoćno presuđene stvari kao zapreke za vođenje parničnog postupka (članak 288. stavak 2. i s time povezane nastavne odredbe Zakona o parničnom postupku)?
Odgovor na to pitanje daje načelo zaštite stečenih prava stranaka, normirano u članku 13. Zakona o općem upravnom postupku (dalje: ZUP; analogna odredba sadržana je u članku 12. prijašnjeg Zakona o općem upravnom postupku, u okviru regulacije načela pravomoćnosti).
Članak 13. ZUP-a ima dvije važne pravne implikacije:
1) definira pravomoćnu odluku javnopravnog tijela, kao odluku protiv koje se ne može izjaviti žalba niti pokrenuti upravni spor, tj. kao:
- prvostupanjski akt protiv kojeg je žalba bila dopuštena, ali nije izjavljena, ili
- upravni akt drugostupanjskog tijela (odnosno prvostupanjskog tijela u jednostupanjskim postupcima) protiv kojeg nije podnesena tužba upravnom sudu, ili
- upravni akt osporavan u upravnom sporu u kojem je upravni sud odbacio tužbu ili odbio tužbeni zahtjev;
2) poništavanje, ukidanje ili izmjenu pravomoćne odluke vezuje samo uz slučajeve propisane zakonom (u pravilu je riječ o izvanrednim pravnim lijekovima), ali samo u odnosu na pravomoćnu odluku kojom je stranka stekla neko pravo, odnosno kojom su stranci određene neke obveze (materijalna pravomoćnost, koja razumijeva da donositelj upravnog akta ne može ponovno rješavati o toj upravnoj stvari).
Dakle, „presuđenima“ se ne smatraju svi pravomoćni upravni akti, već samo pravomoćni upravni akti kojima su stranke stekle neko pravo, odnosno kojima su strankama određene neke obveze.
Tipičan primjer pravomoćnoga upravnog akta koji nije stekao svojstvo materijalne pravomoćnosti jest akt kojim je odbijen zahtjev stranke, u pravilu zahtjev za priznavanje nekog prava.
U takvom slučaju, ako posebnim zakonom nije drukčije propisano, stranka može, nakon pravomoćnosti ranijega negativnog rješenja, neograničen broj puta podnositi nove zahtjeve za priznavanje određenog prava, pokrećući svakim zahtjevom novi, „redoviti“ upravni postupak, u kojem javnopravno tijelo iznova odlučuje o zahtjevu.
S druge strane, ako je pravomoćnim rješenjem stranci priznato neko pravo (makar, primjerice, u manjem opsegu od traženog) ili joj je određena neka obveza, podnesak kojim stranka traži drukčiju odluku o pravu/obvezi ne može se smatrati zahtjevom kojim se inicira novi upravni postupak, već ga je – neovisno o nazivu podneska, a imajući u vidu njegov suštinski sadržaj – potrebno tretirati kao izvanredni pravni lijek, a ako to nije moguće, onda ga odbaciti pozivom na odredbu članka 41. stavak 2. ZUP-a. Pritom napominjemo da ta odredba nije primjenjiva u odnosu na zahtjeve u upravnim stvarima u kojima ne postoji materijalno pravomoćan upravni akt.
Na kraju, na umu je potrebno imati da svojstvo pravomoćnosti stječe samo izreka upravnog akta, a ne i njegovo obrazloženje.
dr. sc. Alen Rajko