Zakon o zaštiti životinja (NN 135/06, 37/13, 125/13) člankom 6. propisuje obavezu svakoga tko ozlijedi životinju da joj pruži potrebnu pomoć, a ako to nije sam u mogućnosti učiniti, obavezu osiguranja pružanja pomoći.
Člankom 48. stavkom 1. Zakona određeno je da se kućnim ljubimcima moraju osigurati uvjeti držanja u skladu s njihovim potrebama. Zabranjeno je držanje i postupanje s kućnim ljubimcima te njihovo kretanje na način koji ugrožava zdravlje i sigurnost drugih životinja i ljudi, a posebice djece. Navedeni članak u svojim stavcima 5. i 6. određuje obavezu posjednika kućnih ljubimaca da kontroliraju razmnožavanje životinja, obavezu zbrinjavanja mladunčadi kućnih ljubimaca, a u slučaju nekontroliranog razmnožavanja obavezu podmirenja troškova njihovog zbrinjavanja.
Zakon o zaštiti životinja propisuje da uvjete i način držanja kućnih ljubimaca, način kontrole njihova razmnožavanja, uvjete i način držanja vezanih pasa te način postupanja s napuštenim i izgubljenim životinjama propisuju predstavnička tijela općina ili gradova u skladu s općim aktima, osim za kućne ljubimce koji pripadaju zaštićenim vrstama u skladu s posebnim propisima. Navedenom zakonskom odredbom dana je ovlast predstavničkim tijelima općina ili gradova da određuju način držanja kućnih ljubimaca, kontrolu nad razmnožavanjem kućnih ljubimaca, te način postupanja s napuštenim i izgubljenim životinjama u skladu sa zakonom i općim aktima.
U tom smislu zanimljiva je odluka Visokog Upravnog suda RH br. Usoz-3/2012-16 od 27. kolovoza 2013. u kojoj taj sud odlučuje po zahtjevu Udruge Liga za oslobođenje životinja i prirode „Skupa s prirodom“ (u nastavku: Udruga), u pogledu ovlaštenja jedinica lokalne samouprave da reguliraju držanje i postupanje s kućnim ljubimcima. Zahtjev Udruge prvotno je podnesen Ustavnom sudu kao prijedlog za pokretanje postupka za ocjenu ustavnosti i zakonitosti članaka 7. i 8. Odluke o držanju pasa i postupanju s neupisanim psima, napuštenim i izgubljenim životinjama Općinskog vijeća Općine Matulji (Službene novine Općine Matulji, broj 42/04). Ustavni sud predmet je dostavio na rješavanje Visokom upravnom sudu.
U svom zahtjevu podnositelj (Udruga) smatra da je Odluka općine Matulji o držanju pasa i postupanju s neupisanim psima, napuštenim i izgubljenim životinjama bez osnove i da nema opravdanja za proizvoljno ograničavanje broja kućnih ljubimaca koje građani mogu držati u vlastitim stanovima, pod pretpostavkom da ih drže na način da ne ometaju kućni red svojim glasanjem te da ih drže u skladu s higijenskim zahtjevima. Udruga u svome zahtjevu dalje navodi da smatraju propisivanje broja kućnih ljubimaca koji se mogu držati u stanu ograničavanjem prava vlasništva navodeći da u višestambenim zgradama suvlasnici ugovorima o međusobnim odnosima mogu odrediti i broj kućnih ljubimaca koji se smiju držati. Udruga dalje u zahtjevu navodi da se ni vlasnicima obiteljskih kuća s okućnicom i vrtom ne može ograničiti broj kućnih ljubimaca, ako ih drže u skladu s veterinarskim i sanitarnim propisima i ako ne smetaju drugim građanima.
Pravni temelj za osporavanje navedenih odredaba Odluke nalaze u članku 17. stavku 8. Zakona o veterinarstvu (NN 70/97, 105/01, 172/03) koji navodi „Uvjete i način držanja pasa, divljih životinja i zvijeri te način postupanja s neupisanim psima, psima i mačkama lutalicama, kao i drugim opasnim i zloćudnim životinjama, propisuje predstavničko tijelo općine ili grada.“ Prema mišljenju Udruge, Općina Matulji nije propisala uvjete i način držanja pasa, već je samo ograničila broj pasa i mačaka koje mogu držati pojedini vlasnici.
Visoki upravni sud RH odlučio je da je zahtjev djelomično osnovan. U svome obrazloženju navodi da je ovlast o propisivanju uvjeta i načina držanja kućnih ljubimaca bila propisana „starim“ Zakonom o veterinarstvu (NN 70/97, 105/01, 172/03) dok trenutno važeći Zakon o veterinarstvu (NN 82/13, 148/13) ne sadrži odredbu na temelju koje bi predstavničko tijelo općine ili grada bilo ovlašteno urediti navedenu materiju. Pravni temelj za te ovlasti jedinica lokalne samouprave Visoki upravni sud nalazi u odredbama Zakona o lokalnoj i područnoj (regionalnoj) samoupravi (NN 33/01, 60/01, 129/05, 109/07, 125/08, 36/09, 150/11, 144/12) koji propisuje poslove lokalnog značaja kojima se neposredno ostvaruju potrebe građana, a koji nisu Ustavom ili zakonom dodijeljeni državnim tijelima, a osobito poslove koji se odnose na uređenje naselja i stanovanje. Sud nalazi da je predstavničko tijelo jedinice lokalne samouprave ovlašteno propisati uvjete držanja životinja kojima se utječe na stanovanje. Također, Zakonom o zaštiti životinja (NN 135/06, 37/13), člankom 58. stavkom 4. propisano je da „Uvjete i način držanja kućnih ljubimaca, način kontrole njihova razmnožavanja, uvjete i način držanja vezanih pasa te način postupanja s napuštenim i izgubljenim životinjama propisuju predstavnička tijela općina ili gradova u skladu s općim aktima, osim za kućne ljubimce koji pripadaju zaštićenim vrstama u skladu s posebnim propisima.“ Navedenom odredbom očito je dana ovlast nadležnim tijelima općine ili grada uređivanja uvjeta i načina držanja kućnih ljubimaca.
Temeljem navedenih zakonskih odredaba u kojima ne postoji propisano ograničenje broja životinja koje se smiju držati u stanu, odnosno okućnici obiteljske kuće, vrtu ili sličnom zemljištu, Visoki upravni sud ocijenio je nezakonitim odredbe članka 7. i 8. stavka 1. Odluke o držanju pasa i postupanju s neupisanim psima, napuštenim i izgubljenim životinjama (Službene novine Općine Matulji, broj 42/04).
Nadalje, Visoki upravni sud ocijenio je nezakonitom i odredbu članka 8. stavka 2. osporavane Odluke kojom se propisuje iznimna mogućnost držanja više od Odlukom propisanog broja pasa uz suglasnost veterinarske inspekcije. To iz razloga što ni jedan od ranije spomenutih Zakona o veterinarstvu kojima se reguliraju ovlasti veterinarskih inspektora, a ni posebni propisi koji normiraju te ovlasti ne propisuju ovlaštenje veterinarskog inspektora za davanje takve suglasnosti.
Visoki upravni sud u svojem obrazloženju nije smatrao nezakonitom odredbu članka 7. stavka. 2. Odluke, jer se propisivanjem mogućnosti da u višestambenim zgradama suvlasnici sporazumno utvrde prava i obveze vlasnika pasa, a u odnosu na korištenje zajedničkih dijelova zgrade, ni na koji način ne ograničava pravo vlasništva, već se sporazumno određuje korištenje dijelova nekretnine nad kojima nije uspostavljeno vlasništvo posebnog dijela, te time nije u suprotnosti sa Zakonom o vlasništvu i drugim stvarnim pravima.