Načelna stajališta o pravu na život u materijalnom aspektu
Pravo na život jedno je od temeljnih prava zajamčenih člankom 21. stavkom 1. Ustava i člankom 2. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine - Međunarodni ugovori" broj 18/97., 6/99. - pročišćeni tekst, 8/99. - ispravak, 14/02. i 1/06.; u daljnjem tekstu: Konvencija) te se kršenje tog prava smatra jednom od najtežih povreda ljudskih prava (usporedi s predmetima Europskog suda za ljudska prava; u daljnjem tekstu: ESLJP) Lopes de Sousa Fernandes protiv Portugala [Vv], br. 56080/13, § 164., presuda od 19. prosinca 2017., i Güzelyurtlu i drugi protiv Cipra i Turske [Vv], br. 36925/07, § 218., presuda od 29. siječnja 2019.).
Prema praksi ESLJP-a iskristalizirale su se tri osnovne obveze države u pogledu zaštite prava na život. To je obveza da se pripadnici represivnog državnog aparata, kao što su vojska i policija, suzdrže od nezakonitog ubijanja - negativna obveza države (usporedi s Çakici protiv Turske [Vv], br. 23657/94, § 86., presuda od 8. srpnja 1999.), obveza poduzimanja raznih preventivnih mjera usmjerenih na sprječavanje nezakonitih ubijanja - pozitivna obveza države (usporedi s Osman protiv Ujedinjenog Kraljevstva, br. 23452/94, §§ 115. - 122., presuda od 28. listopada 1998., i Branko Tomašić i drugi protiv Hrvatske, br. 46598/06, §§ 50. - 51., presuda od 15. siječnja 2009.) i obveza da se u slučaju smrti neke osobe pod sumnjivim okolnostima provede ozbiljna, detaljna i službena istraga te kazneni postupak - procesna obveza države (usporedi s Mustafa Tunç i Fecire Tunç protiv Turske [Vv], br. 24014/05, § 169., presuda od 14. travnja 2015., i Skendžić i Krznarić protiv Hrvatske, br. 16212/08, § 77., presuda od 20. siječnja 2011.).
Negativna obveza države zahtijeva da se pripadnici represivnog aparata suzdrže od nezakonitih ubijanja te je za svako takvo nezakonito ubijanje država izravno i neposredno odgovorna kada je do ubojstva došlo u vršenju represivne državne vlasti (usporedi s Nachova i drugi protiv Bugarske [Vv], br. 43577/98 i 43579/98, § 93., presuda od 6. srpnja 2005.; Krastanov protiv Bugarske, br. 50222/99, § 53., presuda od 30. rujna 2004.; i Basenko protiv Ukrajine, br. 24213/08, § 78., presuda od 26. studenoga 2015.). K tome, država može biti odgovorna čak i kada nositelji represivne državne vlasti djeluju ultra vires ili suprotno uputama (usporedi s Basenko protiv Ukrajine, navedeno). Ocjena o tome može li država biti odgovorna za nezakonite akte nositelja represivne državne vlasti poduzete izvan vršenja službe, ovisi o brojnim čimbenicima, jedan od kojih je i funkcionalan (usporedi s Kotelnikov protiv Rusije, br. 45104/05, § 93., presuda od 12. srpnja 2016.). Potrebno je ocijeniti sve okolnosti, te razmotriti prirodu ponašanja o kojem je riječ (usporedi sa Sašo Gorgiev protiv Bivše jugoslavenske Republike Makedonije, br. 49382/06, § 48., presuda od 19. travnja 2012., ECHR 2012).
Članak 2. Konvencije može se primjenjivati čak i ako osoba čije je pravo na život povrijeđeno nije usmrćena. Na primjer, u predmetu Osman protiv Ujedinjenog Kraljevstva (28. listopada 1998., Izvješća o presudama i odlukama 1998-VIII.) ESLJP je ispitao obvezu države da zaštiti pravo na život Alija i Ahmeta Osmana, iako potonji nije izgubio život, ali je bio ranjen u pucnjavi (§§ 115. - 122.). U brojnim je drugim predmetima ESLJP smatrao da je članak 2. Konvencije bio primjenjiv na pucnjave koje nisu dovele do smrti i u kojima su životi podnositelja zahtjeva bili izloženi ozbiljnom riziku kao posljedica ponašanja snaga sigurnosti ili trećih osoba (vidjeti, na primjer, predmete Makaratzis protiv Grčke [VV], br. 50385/99, §§ 49. - 55., ESLJP 2004-XI; Sašo Gorgiev protiv bivše jugoslavenske Republike Makedonije, br. 49382/06, § 29., ESLJP 2012 (izvaci); usporedi i s Fergec protiv Hrvatske, br. 68516/14, §§ 21. - 24., presuda od 9. svibnja 2017.).
S tim u vezi, stupanj i vrsta sile koja se koristi i namjera ili cilj upotrebe sile mogu, među ostalim čimbenicima, biti relevantni u ocjenjivanju je li određena radnja koja rezultira tjelesnom ozljedom, ali ne smrću, takva da se činjenice mogu staviti u područje zaštite koja se jamči člankom 2. Konvencije, imajući u vidu predmet i svrhu tog članka (v. predmet Ilhan protiv Turske [VV], br. 22277/93, § 76., ESLJP 2000-VII; i predmet Makaratzis, navedeno, § 51.).
Činjenice predmeta i odluke sudova
29. listopada 1991. u Zagrebu na području Trešnjevke oko 23.30 sati Z. Z. i A. Š. (u daljnjem tekstu: počinitelji) izvršili su napad na život i tijelo podnositelja u kojem je zadobio brojne ozljede opasne po život.
Okružno državno odvjetništvo u Zagrebu je 26. travnja 1994. podignulo optužnicu protiv počinitelja broj: KT-46/92 zbog osnovane sumnje da su počinili kazneno djelo na štetu podnositelja iz članka 34. stavka 1. Krivičnog zakona Republike Hrvatske ("Narodne novine" broj 32/93., 38/93., 28/96. i 30/96.) u vezi s člankom 17. stavkom 1. Osnovnog krivičnog zakona Republike Hrvatske ("Narodne novine" broj 31/93., 109/95. i 28/96.) - pokušaj ubojstva.
18. svibnja 2001. donesena je presuda kojom su počinitelji proglašeni krivima za pokušaj ubojstva na štetu počinitelja te su kažnjeni na kaznu zatvora od četiri godine.
Nakon toga je podnositelj 4. lipnja 2001. podnio tužbu protiv tuženice Republike Hrvatske radi naknade neimovinske i imovinske štete u ukupnom iznosu od 151.000,00 kuna, kao i isplatu mjesečne rente. U tužbi su ponovljene činjenice utvrđene u kaznenom postupku, navođenjem da su zadane rane bile opasne po život, ali se podnositelj nakon liječenja oporavio.
Prvostupanjskom presudom broj: Pn-3933/01-135 od 17. ožujka 2017., tužbeni zahtjev odbijen je u cijelosti. Prvostupanjski sud je utvrdio da nastanak štetnog događaja nije sporan, ali je između stranaka sporna odgovornost tuženice za štetu. U vezi s odgovornošću, taj sud navodi da je u vrijeme štetnog događaja bio na snazi Zakon o službi u oružanim snagama ("Narodne novine" broj 52/91.), prema kojem tuženica, prema članku 218. odgovara za štetu koju vojna osoba počini trećim osobama u vezi s obavljanjem službe, osim ako ne dokaže da je vojna osoba u danim okolnostima postupala na propisani način, dakle po načelu objektivne odgovornosti, dok za ostale počinjene štete odgovara po općim propisima o naknadi štete, i to za opasnu stvar prema načelu objektivne odgovornosti sukladno odredbama članaka 173. i 174. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 53/91., 73/91., 111/93., 3/94., 7/96., 91/96., 112/99. i 88/01.; u daljnjem tekstu: ZOO), koji je u to vrijeme bio na snazi, neovisno o tome je li štetna radnja počinjena u vezi s obavljanjem službe ili ne.
Radi utvrđivanja odgovornosti tuženice sud je pribavio kazneni spis, i uz suglasnost stranaka, odlučne činjenice utvrdio pomoću dokaza iz tog spisa. Budući da je jedan od počinitelja bio pripadnik Zbora narodne garde u vrijeme počinjenja kaznenog djela, odlučna činjenica bile su njegove ovlasti i njegovo postupanje kritične zgode. S tim u vezi prvostupanjski sud navodi: "Nije sporno da je Z. Z. bio pripadnik Oružanih snaga RH. Uvidom u službenu legitimaciju zapovjedništva Zbora narodne garde RH proizlazi da imalac ove legitimacije je ovlašten da pod uvjetima predviđenim zakonom legitimira, zadrži i privede osobu nadležnom organu, uđe u tuđi stan i druge prostorije i izvrši pretragu bez pisane naredbe (...) U pogledu navoda tužitelja valja istaći da činjenica posjedovanja Službene legitimacije ne znači da je imatelj iste imao ovlasti za počinjenje kaznenog djela. Točno je da je temeljem iste Z. Z. mogao ući u stan tužitelja, no isti nije ušao u stan u obavljanju službe i s namjerom postupanja temeljem ovlaštenja iz legitimacije nego u namjeri da tužitelja liši života ili zastraši, kako je isti u svom iskazu naveo kao privatna osoba s obzirom na njihovo međusobno poznanstvo."
Na taj je način prvostupanjski sud utvrdio da podnositelj tijekom postupka nije dokazao ni imao bilo kakvih dokaznih prijedloga kojima bi se utvrdilo da su Z. Z. kao pripadnik Zbora narodne garde (u daljnjem tekstu: ZNG) i A. Š. bili u službi ili u bilo kakvoj ophodnji koja bi bila u vezi s njihovom službom u oružanim snagama. Zbog toga je prvostupanjski sud utvrdio da počinitelji kazneno djelo nisu počinili u službi ili u vezi sa službom pa nema mjesta primjeni članka 218. Zakona o službi u oružanim snagama.
Drugostupanjski sud je odbio žalbu podnositelja i potvrdio prvostupanjsku presudu. U vezi s odgovornosti tuženice za navedeni štetni događaj jer šteta nije počinjena u službi ili u vezi s obavljanjem vojne službe.
Vrhovni sud je presudom broj: Rev-x 1087/2017-2 od 21. svibnja 2019.,odbio revizijske prigovore podnositelja i potvrdio osporene presude.
Ocjena i stajališta Ustavnog suda
Ustavni sud je prvo utvrdio da su u ovom predmetu tijela kaznenog progona i sudovi udovoljili procesnoj obvezi države pod člankom 21. Ustava i 2. Konvencije, time što su po službenoj dužnosti proveli istragu pokušaja ubojstva, te identificirali, osudili i kaznili počinitelje.
No, osim toga je potrebno utvrditi postoji li odgovornost države za ugrožavanje života podnositelja. Kako bi se utvrdilo može li se država smatrati odgovornom za nezakonite radnje osobe koja djeluje u njezino ime, a koje ona počini izvan vršenja svojih službenih dužnosti (ultra vires), Ustavni sud je ocijenio ukupnost okolnosti i prirodu konkretnog postupka.
U ovome predmetu, činjenice koje su utvrdili sudovi pokazuju da su počinitelji izvršili napad na život i tijelo podnositelja nožem i pištoljem, što je u kaznenom postupku ocijenjeno kao ubojstvo u pokušaju, počinjeno s namjerom. Samo sretnom slučajnošću i pravodobnim pružanjem liječničke pomoći podnositelj nije preminuo. U svjetlu tih okolnosti, Ustavni sud zaključuje da je podnositelj, iako je preživio napad, bio žrtva ponašanja koje je po samoj svojoj naravi dovelo njegov život u opasnost.
Što se tiče predmetnog parničnog postupka, Ustavni sud je utvrdio da hrvatski pravni sustav dopušta podnošenje tužbenog zahtjeva za naknadu štete protiv države u pogledu štete koju je prouzročila djelatna vojna osoba. U ovom su predmetu redovni sudovi odbili zahtjev podnositelja za naknadu štete podnesenog protiv države zbog toga što počinitelji u vrijeme počinjenja kaznenog djela nisu djelovali kao zastupnici države već u svojstvu privatnih osoba, te stoga nije bilo odgovornosti na strani države za ozljede koje su nanijeli podnositelju.
Pripadanje državnom aparatu - funkcionalni aspekt - zaključna razmatranja
Pitanje pripadanja državnom aparatu u smislu Ustava i Konvencije, definira se na temelju više kriterija, od kojih je jedan funkcionalan. Sudovi su utvrdili da, iako je bio odjeven u maskirnu uniformu, kazneno djelo nije počinjeno u vrijeme kada je bio na dužnosti, a nije utvrđeno je li kritične zgode koristio osobno oružje ili oružje koje mu je na korištenje dala država u svojstvu člana ZNG-a (ZNG je bio u sastavu Hrvatske vojske na temelju članka 38. Zakona o obrani - "Narodne novine" broj 49/91., stupio na snagu 20. rujna 1991.). Ustavni sud primjećuje kako je imenovani počinitelj u vrijeme počinjenja kaznenog djela protiv podnositelja bio zadužen sa službenom iskaznicom pripadnika rezervnog sastava ZNG-a na temelju koje je imao pravo ulaziti u tuđe stanove bez pisane naredbe, vršiti pretrage i privremeno oduzimati predmete. Iz opisa kaznenog djela utvrđenog u kaznenoj presudi, kao i iskaza počinitelja i podnositelja proizlazi da su kritične zgode počinitelji nasilno ušli u stan podnositelja uz povike i psovke, a kad im je on odgovorio da ne zna, uslijedio je napad na njegov život i tijelo. Podnositelj je osnovano mogao smatrati da se radi o službenoj provjeri informacije koja je u vrijeme početaka Domovinskog rata mogla biti u nadležnosti imenovanog počinitelja. Ta je provjera prerasla u svojevrsni obračun s podnositeljem u kojem su mu nanesene ozljede opasne po život. Dakle, postoje dostatne naznake da je počinitelj Z. Z. koristio posebne ovlasti vezane uz njegov status rezervnog pripadnika ZNG-a.
S obzirom na okolnosti ovoga predmeta, Ustavni sud je zaključio da počinitelj Z. Z. nije djelovao kao privatna osoba koja nije imala nikakve službene ovlasti.
Zbog svega navedenog Ustavni sud je utvrdio da je u ovom predmetu povrijeđeno ustavno pravo iz članka 21. Ustava u materijalnom aspektu. Nakon utvrđenja povrede članka 21. Ustava, nadležni redovni sudovi utvrdit će odgovarajuće obeštećenje prema postavljenom tužbenom zahtjevu podnositelja.
dr. sc. Robert Peček
