Prema članku 356. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, strane fizičke i pravne osobe mogu, pod pretpostavkom uzajamnosti, stjecati na temelju nasljeđivanja vlasništvo nekretnina na području Republike Hrvatske. Nadalje, strane fizičke i pravne osobe mogu ako zakonom nije drukčije određeno, pod pretpostavkom uzajamnosti, stjecati vlasništvo nekretnina na području Republike Hrvatske, ako suglasnost za to dade ministar nadležan za poslove pravosuđa Republike Hrvatske, koja suglasnost predstavlja upravni akt.
Sukladno članku 357. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, ako je za stjecanje prava vlasništva nekretnine potrebna suglasnost ministra nadležnog za poslove pravosuđa Republike Hrvatske, pravni posao kojemu je cilj stjecanje toga prava vlasništva ništetan je bez suglasnosti ministra nadležnog za poslove pravosuđa. O davanju suglasnosti za stjecanje prava vlasništva odlučuje nadležni ministar na zahtjev strane osobe koja namjerava steći vlasništvo određene nekretnine ili osobe koja namjerava otuđiti tu nekretninu.
U primjeni navedenih odredbi Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, Upravni sud Republike Hrvatske donio je odluku, br. Us-3410/07, od 22. rujna 2010.
Naime, radilo se o slučaju državljanina bivše SFRJ čiji kupoprodajni ugovor nije imao ovjereni potpis prodavatelja, pa se postavilo pitanje valjanosti takve isprave za stjecanje prava vlasništva na nekretnini u Republici Hrvatskoj.
U toj je odluci, kao odlučujuće, navedeno:
"Osporeno rješenje doneseno je na temelju odredbe čl. 356. st. 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, prema kojoj strane fizičke i pravne osobe mogu, ako zakonom nije drukčije određeno, pod pretpostavkom uzajamnosti, stjecati vlasništvo nekretnina na području Republike Hrvatske, ako suglasnost za to dade ministar nadležan za poslove pravosuđa Republike Hrvatske. Nije sporno u ovoj stvari da je tužiteljica državljanka Bosne i Hercegovine - Republike Srpske (prema Uvjerenju od 20. ožujka 2004.) te da bi se u slučaju stjecanja prava vlasništva nekretnina na području Republike Hrvatske navedena zakonska odredba odnosila i na tužiteljicu. Između Republike Hrvatske i Republike Bosne i Hercegovine - Republike Srpske ne postoji uzajamnost u stjecanju prava vlasništva na nekretninama, kao što to navodi i tuženo tijelo u obrazloženju osporenog rješenja, a postojanje uzajamnosti je prema naprijed navedenoj zakonskoj odredbi uvjet za stjecanje prava vlasništva stranaca na nekretninama na području Republike Hrvatske.
Međutim, valja reći da se u konkretnom slučaju radi o stjecanju vlasništva na temelju kupoprodajnog ugovora sklopljenog dana 29. lipnja 1988. godine, dakle prije 8. listopada 1991. godine, kao dana osamostaljenja Republike Hrvatske. Ugovor je sklopljen između N. Č. iz V. kao prodavatelja i tužiteljice koja je, kako bi proizlazilo iz ugovora, u vrijeme zaključenja kupoprodaje bila državljanka SFRJ. Predmet kupoprodaje 1988. godine bila je parcela, pašnjak 813/32, koja čestica zemljišta danas odgovara čest. zem. 7984 i čest. zem. 7985 prema uvjerenju Državne geodetske uprave, Područnog ureda za katastar Z., od 29. travnja 2003. Prema zemljišnoknjižnom izvatku Općinskog suda u Z., Zemljišnoknjižnog odjela kat. čest. ... je dvorište i kuća, a kat. čest.... je kuća i dvorište.
Iz preslike navedenog ugovora koja je priložena spisu predmeta ne proizlazi da bi bio ovjeren potpis prodavatelja, kako to tužiteljica navodi u tužbi, ali ugovor ima klauzulu plaćenog poreza na promet. Na preslici toga ugovora je i klauzula Ureda državne uprave Zadarske županije od 4. prosinca 2002. da je uvidom u izvornu ispravu utvrđeno da je preslika istovjetna izvorniku. Slijedom toga, budući da taj ugovor nije ovjeren, nije ni pravno valjana isprava za stjecanje vlasništva, pa nema osnove za drugačije rješenje ove upravne stvari."
Dakle, ugovor državljanina bivše SFRJ koji nema ovjereni potpis prodavatelja nije pravno valjana isprava za stjecanje vlasništva.