Odlukom broj U-III-1496/2008 od 1. lipnja 2011. Ustavni sud usvojio je ustavnu tužbu podnesenu protiv presude Upravnog suda RH od 19. prosinca 2007., kojom je odbijena tužba podnositelja podnesena protiv presude Višeg vojnostegovnog suda Ministarstva obrane RH od 14. svibnja 2007.
Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba podnositelja i potvrđena presuda Vojnostegovnog suda u Splitu Ministarstva obrane RH od 9. siječnja 2007., kojom je podnositelj proglašen krivim za povredu vojne stege iz članka 3. točke 8. Propisnika o vojnoj stezi (Narodne novine broj 24/92), kažnjivo po članku 11. istog Propisnika, te mu je izrečena stegovna kazna prestanka djelatne vojne službe.
Rješenjem Županijskog suda u Šibeniku od 22. ožujka 2002., protiv podnositelja je na temelju članka 189. stavka 1. Zakona o kaznenom postupku određeno provođenje istrage zbog postojanja sumnje da je kršeći pravila međunarodnog prava ubio ratnog zarobljenika, čime bi počinio kazneno djelo protiv čovječnosti i međunarodnog prava – ratni zločin protiv ratnih zarobljenika označeno u članku 122. Osnovnog Kaznenog zakona Republike Hrvatske (Narodne novine broj 31/93).
Stegovnom prijavom od 25. ožujka 2002. protiv podnositelja je nastavno pokrenut i stegovni postupak zbog toga što je 20. ožujka 2002. Županijskom državnom odvjetništvu podnesena kaznena prijava zbog postojanja osnovane sumnje da je počinio kazneno djelo iz članka 160. Kaznenog zakona – ratni zločin protiv ratnog zarobljenika. Kako takvo ponašanje predstavlja povredu vojne stege, propisane člankom 3. stavkom 1. točkom 4. Stegovnika Oružanih snaga RH (Narodne novine broj 103/96), zbog postojanja osnovane sumnje da je počinio kazneno djelo osumnjičenik je udaljen od dužnosti rješenjem od 22. ožujka 2002.
Nakon provedenog stegovnog postupka, Vojnostegovni sud u Splitu utvrdivši da je podnositelj odstupio od propisanih normi ponašanja i time narušio ugled Oružanih snaga RH, presudom od 9. siječnja 2007., proglasio ga je krivim što je postupajući protivno odredbama Konvencije o postupanju s ratnim zarobljenicima, naštetio ugledu oružanih snaga, čime je počinio povredu vojne stege – svako drugo protupropisno postupanje kojim se šteti ugledu oružanih snaga iz članka 3. točke 8. Propisnika o vojnoj stezi. Stoga je na temelju članka 11. točke 5. Propisnika o vojnoj stezi osuđen na stegovnu kaznu – gubitak službe djelatne vojne osobe.
U žalbi protiv presude koju je podnio podnositelj, među ostalim je naveo da je ustavna odredba da nitko ne može izgubiti bilo kakva prava samo zbog pokretanja postupka, već zbog pokretanja postupka prava osobe mogu biti samo privremeno ograničena ako je to predviđeno zakonom. Gubitak određenih prava (npr. na rad, na slobodu i sl.) može nastupiti samo na temelju pravomoćne sudske odluke redovnog suda. Vojnostegovni sud to nije. U konkretnom slučaju sud je okrivljenom izrekao gubitak određenih prava samo zbog postojanja osnovane (ne)sumnje da je nešto počinio, a s obzirom na sve okolnosti navedene u ovoj žalbi, kazna koju je prvostupanjski sud izrekao okrivljenom je prestroga.
Viši vojnostegovni sud u Zagrebu, odlučujući u žalbenom postupku odbio je žalbu podnositelja i u cijelosti prihvatio činjenična utvrđenja i pravna stajališta suda u prvom stupnju. U obrazloženju svoje presude od 14. svibnja 2007. u odnosu na podnositelju izrečenu stegovnu kaznu gubitka službe djelatne vojne osobe naveo je da posebnu težinu i značaj u konkretnom slučaju ima i činjenica da je okrivljenik tempore criminis obnašao dužnost zapovjednika desetine vojnih policajaca te je na temelju povjerenih mu dužnosti i ovlasti bio dužan štititi pravni poredak, te otkrivati i sprečavati svaki oblik nestegovnog ponašanja pripadnika oružanih snaga i time biti uzor ostalim pripadnicima svoje postrojbe. Stoga je prvostupanjski sud, nakon što je ocijenio sve olakotne i otegotne okolnosti na strani okrivljenika, ispravno procijenio kako se upravo izrečenom kaznom gubitka službe djelatne vojne osobe okrivljeniku, može ostvariti svrha izricanja stegovnih sankcija u oružanim snagama i zaštititi temeljne vrijednosti u oružanim snagama, što je uostalom i temeljna zadaća vojnostegovnih propisa.
Presudom broj: Us-8520/2007-4 od 19. prosinca 2007. Upravni sud u cijelosti je prihvatio pravna stajališta nižestupanjskih sudova i primjenu mjerodavnih propisa ocijenio pravilnom, navodeći da su nižestupanjski vojnostegovni sudovi iscrpno obrazložili svoje odluke zbog čega je utvrđeno da je podnositelj svojim ponašanjem u značajnoj mjeri naštetio ugledu Oružanih snaga Republike Hrvatske.
Podnositelj smatra da su nižestupanjski sudovi na utvrđeno činjenično stanje pogrešno primijenili naznačeni članak Propisnika o vojnoj stezi i ističe povrede ustavnih prava zajamčenih člancima 19., 28., 29., 30. i 54. Ustava RH. U ustavnoj tužbi navodi kako nikada nije od strane nadležnog suda osuđen za kazneno djelo koje mu se stavlja na teret u stegovnom postupku, nego je protiv njega samo pokrenuta istraga, te je jasno da su sudovi koji su donijeli osporavane presude tužitelju de facto samo zbog osnovane sumnje da je počinio kazneno djelo oduzeli pravo na obavljanje službe djelatne vojne osobe. Time mu je, smatra, povrijeđeno ustavno pravo na rad i slobodu rada iz članka 54. Ustava. Napominje da osnovana sumnja nije i nikako ne može imati za posljedicu gubitak stečenih prava na obavljanje određenih poslova niti se stegovna odgovornost može temeljiti samo na osnovanoj sumnji da je počinjeno neko kazneno djelo.
Ustavni sud smatra da su u konkretnom slučaju mjerodavni članak 16. i članak 29. stavak 1. Ustava. Također smatra potrebnim u ovom postupku odgovoriti na sljedeća pitanja:
– opravdava li okolnost što se protiv podnositelja vodi istražni kazneni postupak zbog sumnje da je počinio kazneno djelo protiv čovječnosti i međunarodnog prava (ratni zločin protiv ratnih zarobljenika), izricanje podnositelju najstrože stegovne mjere – gubitak djelatne vojne službe?
– je li izricanje najstrože stegovne mjere u konkretnom slučaju razmjerno legitimnom cilju koji se želio postići (zaštita ugleda Oružanih snaga RH)?
Izrekom prvostupanjske presude kojom je utvrđena stegovna odgovornost podnositelja za povredu vojne stege iz članka 3. točke 8. Propisnika o vojnoj stezi, Vojnostegovni sud u Splitu podnositelju je na temelju članka 11. točke 5. Propisnika o vojnoj stezi izrekao najstrožu stegovnu kaznu – gubitak službe djelatne vojne osobe. Podnositelja je (u stegovnom postupku) proglasio krivim za kazneno djelo za koje je samo zbog sumnje protiv podnositelja još uvijek (i u vrijeme donošenja ove odluke Ustavnog suda) u tijeku istražni postupak kod Županijskog suda u Šibeniku. Ostvarenje bića stegovnog djela iz članka 3. točke 8. Propisnika o vojnoj stezi, Vojnostegovni sud u Splitu nalazi u ponašanju podnositelja za koje podnositelj, sve do dana donošenja ove odluke Ustavnog suda, još uvijek nije pravomoćno utvrđen kazneno odgovornim.
Prema članku 11. Propisnika o vojnoj stezi, za stegovne prijestupe vojnih osoba mogu se izreći sljedeće stegovne kazne: 1) zaustavljanje u napredovanju u trajanju od 1 godine do 2 godine; 2) smanjenje plaće od 10% do 20%, u trajanju od 1 mjeseca do 12 mjeseci; 3) pritvor od 30 dana, 4) razrješenje s dužnosti pričuvnog dočasnika i pričuvnog časnika sa zabranom ponovnog imenovanja na tu dužnost u trajanju od 1 do 3 godine, 5) gubitak službe djelatne vojne osobe.
Razmatrajući članak 11. Propisnika o vojnoj stezi u svjetlu okolnosti konkretnog slučaja, Ustavni sud primjećuje da su Vojnostegovni sudovi Ministarstva obrane RH imali mogućnosti podnositelju izreći i blažu stegovnu mjeru, umjesto izrečenog gubitka službe djelatne vojne osobe, posebno imajući u vidu činjenicu da u vrijeme donošenja osporavanih presuda Vojnostegovnih sudova RH i Upravnog suda (kao i u vrijeme odlučivanja o ustavnoj tužbi podnositelja) još uvijek nije okončan istražni postupak koji se protiv podnositelja vodi kod Županijskog suda u Šibeniku.
Sagledavajući navedeno u svjetlu činjenice da je podnositelju presudom Vojnostegovnog suda u Splitu od 9. siječnja 2007. izrečen gubitak službe djelatne vojne osobe, kao najstroža stegovna kazna propisana člankom 11. stavkom 1. točkom 5. Propisnika o vojnoj stezi, Ustavni sud ocjenjuje da nadležni nižestupanjski sudovi nisu, uzimajući u obzir osobitosti konkretnog slučaja, proveli test razmjernosti i utvrdili je li izricanje najstrože stegovne mjere razmjerno legitimnom cilju koji se želio postići (zaštita ugleda Oružanih snaga RH), odnosno utvrdili predstavlja li izricanje najstrože stegovne mjere za podnositelja nerazmjeran teret. Provođenje testa razmjernosti, sukladno članku 16. Ustava, obveza je redovnih sudova.
Ustavni sud podsjeća da je i sam Vojnostegovni sud u Splitu, kao prvostupanjski sud, u obrazloženju svoje presude osvrćući se na olakotne/otegotne okolnosti konkretnog slučaja (koje je ocijenio relevantnim za izricanje vrste stegovne mjere podnositelju), kao olakotne okolnosti istaknuo da je podnositelj pohvaljivan i odlikovan i do sada nije stegovno kažnjavan.
Ustavni sud upućuje i na stajalište Europskog suda za ljudska prava u Strasbourgu, izraženo u predmetu Gabrić protiv Hrvatske (zahtjev br. 9702/04), presuda od 5. veljače 2009., u kojoj je među ostalim navedeno:
„(...) Sud bilježi da podnositeljica zahtjeva nije evidentirana u kaznenoj evidenciji i da prije incidenta o kojem je riječ nije bila osumnjičena ili optužena za bilo koje kazneno djelo. (...) Sud smatra da miješanje, da bi bilo razmjerno, treba odgovarati ozbiljnosti povrede, a sankcija težini djela za čije kažnjavanje je predviđena, ne težini neke pretpostavljene povrede koja nije bila niti utvrđena.“
Slijedom navedenog, sve dok se ne utvrdi razmjernost izricanja podnositelju najstrože stegovne mjere (gubitak službe djelatne vojne osobe), u odnosu na cilj koji se tom mjerom želio postići, Ustavni sud nepravičnim za podnositelja ocjenjuje postupak koji je protiv njega vođen kod nadležnih vojnostegovnih sudova i Upravnog suda.
Ustavni sud upućuje na stajalište Europskog suda za ljudska prava u Strasbourgu, izraženo u predmetu Jularić protiv Hrvatske (zahtjev br. 20106/06) presuda od 20. siječnja 2011., u kojoj je među ostalim navedeno da istraga mora biti djelotvorna u smislu da može dovesti do otkrivanja i kažnjavanja odgovornih. Mora se prihvatiti kako mogu postojati prepreke ili poteškoće koje sprečavaju napredak istrage u nekoj konkretnoj situaciji, međutim, brzi odgovor vlasti koje istražuju upotrebu ubojite snage može se općenito smatrati bitnim za očuvanje povjerenja javnosti u održavanje vladavine prava.
Ustavni sud utvrđuje da postupak u cjelini nije vođen na način koji je podnositelju omogućio pravično suđenje u skladu sa zahtjevima članka 29. stavka 1. Ustava.
Pripremila: Ljiljana Drakulić, dipl. iur.