Prema ranije važećem uređenju nadležnosti u radnim sporovima, za većinu sporova stvarno su bili nadležni općinski sudovi. Naime, člankom 129. stavak 7. Zakona o radu propisano je da ako tim ili drugim zakonom nije drukčije određeno, nadležni sud u smislu toga Zakona je sud nadležan za radne sporove.
Ta je odredba u suštini dalje upućivala na odredbe Zakona o parničnom postupku i to na članke 34. i 34.b ZPP-a, prema kojima je proizlazilo da su općinski sudovi uvijek nadležni za suđenje u sporovima iz radnih odnosa koje pokreće radnik protiv odluke o prestanku ugovora o radu (točka 10.), odnosno u sporovima za isplatu potraživanja iz radnog odnosa (članak 34. stavak 2. ZPP-a), dok su trgovački sudovi nadležni (članak 34.b ZPP-a) za sporove između posade broda i brodara i zapovjednika broda i brodara, koji proizlazi iz njihovih svojstava, u sporovima između člana uprave društva i društva u svezi s njegovim radom u društvu, odnosno za društvo, te za sporove u kojima je stranka osoba nad kojom je otvoren stečajni postupak bez obzira na svojstvo druge stranke.
Navedeno (sada bivše zakonsko rješenje) bilo je negativno zbog dva razloga. Prvo, što su se s različitom stvarnom nadležnosti sudova za iste vrste sporova (nadomještanje suglasnosti) zbunjivale stranke, a time, u krajnjem slučaju, onemogućavale u pravu na sudsku zaštitu. Drugi je, da su se suci trgovačkih sudova dodatno opterećivali novim vrstama radnih sporova s kojima se do tada nisu susretali, te je posljedično tome postojala i veća mogućnost različite sudske prakse općinskih i trgovačkih sudova u istovrsnim predmetima.
Stoga je rješenje u vezi nadležnosti u radnim sporovima koje donosi Novela ZPP-a iz 2011. kudikamo primjerenije. Naime, prema članku 34. stavak 1. točka 10. noveliranog ZPP-a, općinski sudovi uvijek sude u prvom stupnju u sporovima iz radnih odnosa. Time se, u stvari, dobiva isključiva nadležnost u tim sporovima. Osim toga, smanjuje se opterećenost sudaca trgovačkih sudova onom vrstom (radnih) sporova koji im se inače pojavljuju u manjem omjeru, a postupci prebacuju u nadležnost općinskih sudova čiji suci imaju više iskustva i veću specijalizaciju u tom smislu.
Isto tako, u slučaju otvaranja stečajnog postupka, neovisno što je nad poslodavcem otvoren stečajni postupak, stvarno nadležan za radni spor i nadalje će ostati općinski sud, pred kojim je postupak i započet. Stoga više neće biti potrebe za provođenjem radnji kojima su radni sporovi gubili na brzini rješavanja jer je općinski sud u slučaju otvaranja stečajnog postupka određivao prekid postupka (članak 212. točka 5. ZPP-a), potom pozivao stranke da preuzmu postupak i donosio rješenje kojim se oglašavao stvarno nenadležnim.
Sada, dakle, možemo biti sigurni da će se radni spor u prvom stupnju i završiti pred istim onim općinskim sudom pred kojim je i započet, da više neće biti nepotrebnog kolanja spisa između općinskih i trgovačkih sudova, a time i odugovlačenja u tom smislu. Nadamo se da će se novo zakonsko rješenje pokazati kao kvalitetno i svrsishodno.