Ustavni sud RH u svojoj odluci broj U-III-2858/2008 od 22. prosinca 2011., odbio je ustavnu tužbu podnesenu protiv presude Županijskog suda u Splitu broj: Gž-3765/07 od 18. travnja 2008., kojom je kao neosnovana, odbijena žalba podnositelja (tuženika u parničnom postupku radi naknade štete) i potvrđena presuda Općinskog suda u Splitu broj: IP-683/06 od 26. ožujka 2007.
Prvostupanjskom presudom podnositelju je naloženo na ime naknade štete tužitelju isplatiti iznos od 50.000,00 kuna zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom. Podnositelj smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno ustavno pravo zajamčeno člankom 38. Ustava RH te člankom 10. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.
Naime, u ustavnoj tužbi podnositelj navodi da niti jedan od sudova nije uvažio činjenicu da je B. izvještavao o pitanju od javnog interesa te nisu prihvatili činjenicu da se ovdje ne radi o neosnovanom, bezrazložnom ili osobnom 'napadu' na predsjednika Trgovačkog suda u Splitu nego da je on kao javna osoba – predsjednik suda – spomenut upravo u kontekstu svojega suda i izvještaja Ministarstva pravosuđa.
Podnositelj nadalje navodi kako se sloboda izražavanja ne smije ograničavati kao što je u ovom predmetu bio slučaj samo zato što netko nije u stanju prihvatiti javni rizik funkcije koju je svjesno preuzeo, te dalje ističe da ako je tisak 'jedno od sredstava uz pomoć kojeg političari i javno mnijenje mogu provjeriti obnašaju li suci svoje teške obveze na način koji odgovara svrsi na kojoj se temelje povjerene im zadaće', uskraćivanje slobode novinarske analize službenih dokumenata Ministarstva pravosuđa, koja se temelji na konkretnom činjeničnom supstratu i parlamentarnom pitanju, a koje se tiču rada sudova, bez obzira kako ju je predsjednik Trgovačkog suda u Splitu osobno doživio ili shvatio, objektivno onemogućuje obnašanje funkcije tiska u demokratskom društvu.
Podnositelj smatra da ne postoji proporcionalnost između zaštite legitimnog cilja i sankcije određene od strane nadležnih sudova.
Županijski sud u Splitu potvrdio je prvostupanjsku presudu da je objavljivanje citiranih informacija u spornom članku dovelo do povrede časti i ugleda tužitelja. U obrazloženju osporene presude, među ostalim, navodi: „ … tuženik ničim nije dokazao svoje paušalne tvrdnje o ostvarenju pretpostavki za oslobađanje od odgovornosti za naknadu štete u smislu odredbe članka 21. ZM-a, jer je u provedenom postupku utvrđeno da se bez sumnje ne radi o prenesenim tvrdnjama niti o informacijama koje se temelje na istinitim činjenicama ili činjenicama za koje je autorica imala osnovan razlog povjerovati da su istinite i čiju je istinitost provjerila poduzimanjem potrebitih mjera ... Interes javnosti nije prokazivati ove ili one obnašatelje javne dužnosti, a bez ikakvog čvrstog uporišta u provjerljivim i dokazanim činjenicama.“
Ustavni sud ističe da ustavno i konvencijsko pravo na slobodu izražavanja predstavlja jedan od temeljnih stupova demokratskog društva, pri čemu je posebno važna sloboda tiska. Sastavni dio slobode tiska jest širenje informacija i ideja o stvarima koje su od javnog interesa. Zadaća je tiska da širi takve informacije, dok je pravo javnosti da takve informacije prima. Međutim, i članak 38. Ustava i članak 10. Konvencije ne jamče potpuno neograničenu slobodu izražavanja čak i kada je riječ o izvještavanju o sadržajima ozbiljnog javnog interesa.
Ova sloboda nosi sa sobom „dužnosti i odgovornosti“ koje vrijede i za tiskane medije. Te „dužnosti i odgovornosti“ poprimaju na važnosti, među ostalim, i kada se napada ugled imenovanih pojedinaca i potkopavaju prava drugih. Zaštita koja se novinarima prilikom izvještavanja o pitanjima od općeg interesa pruža na temelju ovog ustavnog i konvencijskog prava podložna je uvjetu da se njihovo djelovanje odvija u dobroj vjeri kako bi pružili točne i pouzdane informacije u skladu s novinarskom etikom. Stoga su kod procjene o izvještavanju o sadržajima od općeg interesa državna tijela ograničena interesom demokratskog društva da omogući tiskanim medijima njihovu ključnu ulogu „čuvara javnog interesa“ (predmet Observer i Guardian protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda, veliko vijeće, 26. studenoga 1991., zahtjev br. 13585/88).
U konkretnom slučaju, zadatak Ustavnog suda bio je da ocijeni je li miješanje u slobodu izražavanja podnositelja bilo „nužno u demokratskom društvu“. Pri tome je Ustavni sud morao utvrditi jesu li razlozi koje su naveli nadležni sudovi kako bi opravdali miješanje relevantni i dovoljni, te je li poduzeta mjera bila razmjerna legitimnim ciljevima. Ustavni sud napominje kako prilikom ocjenjivanja razmjernosti miješenja valja razlikovati izjavu o činjenicama od vrijednosnih prosudbi. Dok je nemoguće utvrditi istinitost vrijednosnih prosudbi, postojanje činjenica može se dokazati, pa zahtjev da se u skladu s razumnim standardom dokazivanja dokaže da je izjava o činjenicama supstancijalno istinita, nije u suprotnosti s člankom 38. Ustava i člankom 10. Konvencije.
U spornoj situaciji trebalo je utvrditi istinitost činjeničnih navoda podnositelja u objavljenom članku. U tom smislu, prvostupanjski sud proveo je dokazni postupak u kojem je podnositelj imao priliku dokazati istinitost objavljenih podataka. Nakon provedenog postupka sud je zaključio kako cjelokupni sadržaj spornog članka predstavlja informaciju u kojoj se obradi teme nije pristupilo na objektivan način niti zaključci i tvrdnje iz tog članka predstavljaju točnu i istinitu informaciju. Povredu načela objektivnosti u članku prvostupanjski sud vidi u činjenici što autorica članka nije zatražila niti je pokušala zatražiti provjeru i objašnjenje za tvrdnje koje je iznijela u članku od osoba koje u njemu proziva. Isto tako, sudovi su utvrdili da podnositelj nije dokazao da bi se stečajni predmeti na Trgovačkom sudu u Splitu raspoređivali u rad na način da se pogoduje stečajnim upraviteljima i vjerovnicima s ciljem zajedničkog ostvarenja i dijeljenja zarade u stečajnim postupcima.
Razmatranjem osporenih presuda i cjelokupnog predmeta, Ustavni sud ocjenjuje da su nadležni sudovi pravilno utvrdili da je podnositelj ustavne tužbe iznio činjenične tvrdnje, a da prethodno nije na odgovarajući način provjerio njihovu istinitost. Ustavni sud prihvaća stajalište nadležnih sudova da podaci koje je Ministarstvo pravosuđa Republike Hrvatske dostavilo odgovarajući na zastupničko pitanje, nisu dokaz da bi tužitelj radio suprotno normama Sudskog poslovnika Trgovačkog suda u Splitu.
S obzirom na ozbiljnost iznesenih tvrdnji, podnositelj je trebao potražiti dodatne informacije te saslušati verziju činjenica suprotne strane. Ovo posebno iz razloga što je u konkretnom slučaju tužitelj predsjednik Trgovačkog suda u Splitu, dakle osoba koja je nositelj sudbene vlasti čiji rad ima temeljnu ulogu u državi vladavine prava. Zbog takve uloge, rad sudova treba uživati povjerenje javnosti i mora se štititi od neutemeljenih napada (predmet Prager i Oberschlick protiv Austrije, presuda, vijeće, 26. travnja 1995., zahtjev br. 15974/90).
Ustavni sud napominje da sudovi kao i ostale institucije, nisu imuni na kritiku i kontrolu, no ta kritika nikada ne smije prijeći određene granice, a osobito treba jasno razlikovati kritiku i uvredu, o čemu, prema ocjeni Ustavnog suda, podnositelj nije vodio računa kada je objavio sporni članak.
Imajući u vidu navedeno, kao i činjenicu da protiv tužitelja nije pokrenut nikakav postupak u svezi s nezakonitim radom koji mu se spornim člankom stavlja na teret, Ustavni sud ocjenjuje da su nadležni sudovi pravilno usvojili tužbeni zahtjev tužitelja te utvrdili povredu prava osobnosti (čast i ugled) tužitelja.
Pripremila: Ljiljana Drakulić, dipl. iur.