Prestanak ugovora o radu zbog navršenja 65 godina života i 15 godina mirovinskog staža

Člankom 104. Zakona o radu propisano je da ugovor o radu prestaje: smrću radnika, istekom vremena na koje je sklopljen ugovor o radu na određeno vrijeme, kada radnik navrši šezdeset pet godina života i petnaest godina mirovinskog staža, osim ako se poslodavac i radnik drukčije ne dogovore, zatim sporazumom radnika i poslodavca, dostavom pravomoćnog rješenja o priznanju prava na invalidsku mirovinu zbog opće nesposobnosti za rad, otkazom, te odlukom nadležnog suda.

Bivšim Zakonom o radu bilo je propisano (članak 110.) da radni odnos, među ostalim, prestaje i kada radnik navrši 65 godina života i 20 godina staža osiguranja, ako se poslodavac i radnik drukčije ne dogovore, što odgovara, osim u dijelu broja godina života, točki 3. danas važećeg članka 104. Zakona o radu.

Što se tiče prestanka radnog odnosa zbog navršenja propisanog broja godina života i staža osiguranja, u sudskoj praksi bilo je prijepora – od toga može li se smatrati, ako nakon navršenja godina života i staža osiguranja radnika poslodavac nije odmah reagirao pa je radnik nastavio raditi, da su se radnik i poslodavac sporazumjeli o nastavku radnog odnosa; zatim, ako se radnik i poslodavac dogovore o daljnjem nastavku radnog odnosa radnika na koje vrijeme se smatra da je ugovor produžen, odnosno, smatra li se nastavak radnog odnosa i nakon 65 godina života i nadalje ugovorom na neodređeno vrijeme ili ugovorom o radu na određeno vrijeme i, posljedično tome, na koji način jednom konačno okončati radni odnos (istekom ugovora, otkazom ili sporazumom).

Jedno od tih prijepornih pitanja razmatrano je nedavno i u ustavnosudskom postupku, povodom čega je donesena Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, br. U-III-2862/2010 od 17. studenoga 2011.

Naime, ustavna tužba podnesena je protiv presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske, broj: Revr-803/09-2 od 3. ožujka 2010., kojom je odbijena podnositeljeva (tužiteljeva) revizija, izjavljena protiv presude Županijskog suda u Splitu. Navedenom presudom Županijskog suda preinačeni su presuda i rješenje Općinskog suda u Splitu, te je podnositeljev tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan.

Izreka Općinskog suda glasi: „Utvrđuje se da je odluka o prekidu ugovora o radu br. … -13-2002 sklopljenog dana 1. srpnja 2002. između tužitelja i tuženika, a koja odluka je donesena 11. rujna 2007., te odluka tuženika br: … 05/07-1/6 od 24. listopada 2007. g., kojom je odbijen zahtjev za zaštitu prava, nedopuštena i nezakonita, te da radni odnos tužitelju nije prestao, pa se nalaže tuženiku da vrati tužitelja na poslove redovitog profesora i to u roku od 8 dana i pod prijetnjom ovrhe.“

U ustavnoj tužbi podnositelj navodi da je člankom 110. stavak 3. Zakona o radu određeno da ugovor o radu prestaje kada radnik navrši 65 godina života i 20 godina staža osiguranja, ako se poslodavac i radnik drugačije ne dogovore. Podnositelj smatra da mu je stoga radni odnos po sili zakona trebao prestati s danom 9.1.2007., kada je navršio 65 godina života. Nadalje navodi: „Kako je podnositelj tužbe, nakon što je navršio 65 godina života, nastavio i nadalje nesmetano raditi kod tuženika, budući tuženik nije donio bilo kakvu odluku o prestanku radnog odnosa tužitelja, to je očito da su se, imajući u vidu naprijed navedenu odredbu ZR-a, upravo podnositelj i tuženik drugačije dogovorili.“

Podnositelj navodi da se obratio Fakultetskom vijeću sa zahtjevom za produljenjem radnog odnosa, te da je priložio i pisanu potvrdu o potrebi za nastavkom njegovog rada od strane nastavnog kolegija. Međutim, ističe da njegov zahtjev nije došao do nadležnog tijela tuženika (E. f. u S.), već da je o njemu samovoljno odlučio dekan Fakulteta, unatoč činjenici da je na Katedri za turizam, na kojoj je podnositelj kao profesor radio, postojala potreba rada, što dokazuje navod da je na tim poslovima potom angažiran „jedan drugi redovni profesor, također u mirovini“.

Predmet parničnog spora je zahtjev da se utvrdi nedopuštenom i nezakonitom odluka tuženika o prekidu ugovora o radu zbog odlaska u mirovinu od 11. rujna 2007., kao i odluka tuženika broj: … 05/07-1/6 od 24. listopada 2007., kojom je odbijen zahtjev za zaštitu prava te da radni odnos tužitelju nije prestao, uz nalaganje tuženiku da podnositelja vrati na poslove redovitog profesora.

Općinski sud je ocijenio da je dekan tuženika postupio suprotno članku 23. stavku 1. Statuta tuženika, odlučivši o statusu podnositelja ne tražeći mišljenje i suglasnost Fakultetskog vijeća. Po mišljenju prvostupanjskog suda, za obavljanjem poslova koje je podnositelj obavljao kod tuženika i dalje je postojala potreba.

Županijski sud u presudi navodi da je podnositelj, koji je kod tuženika bio redoviti profesor u trajnom zvanju, u akademskoj godini 2006/2007., 9. siječnja 2007. navršio 65 godina života, te da je odluka tuženika donesena na osnovi primjene članka 102. stavka 6. Zakona o znanstvenoj djelatnosti i visokom obrazovanju, prema kojem osobi zaposlenoj na znanstveno-nastavnom, umjetničko-nastavnom i nastavnom radnom mjestu na visokom učilištu istekom akademske godine u kojoj je navršio 65 godina života prestaje ugovor radi odlaska u mirovinu.

Županijski sud ocijenio je da u konkretnom slučaju radni odnos ne prestaje otkazom ugovora o radu i da stoga nije potrebna suglasnost Fakultetskog vijeća, kako je to podnositelj navodio, a što ponavlja i u ustavnoj tužbi, jer da se radi o prestanku radnog odnosa po sili zakona.

Vrhovni sud prihvatio je stajalište Županijskog suda, ocijenivši ako podnositelj i ispunjava uvjete za nastavak rada u smislu članka 102. stavka 7. Zakona o znanstvenoj djelatnosti i visokom obrazovanju, s obzirom da je bio u statusu redovitog profesora u trajnom zvanju, tuženik mu nije bio dužan produžiti radni odnos do isteka akademske godine u kojoj navršava 70 godina. To iz razloga što ova zakonska odredba omogućuje tuženiku da produlji radni odnos ako smatra da je to potrebno i svrsishodno, no istovremeno ta zakonska odredba, prema stajalištu Vrhovnog suda, ne propisuje obvezu fakulteta da to i učini.

Vrhovni sud odgovorio je i na podnositeljev revizijski prigovor, a koji ponavlja i u ustavnoj tužbi, da takvo zakonsko uređenje nije nepovoljnije od uređenja načina prestanka ugovora o radu iz članka 103. točke 3. Zakona o radu, kao općeg zakona radnog prava koji je važio u mjerodavnom razdoblju, te da se upravo i oslanja na to zakonsko uređenje. Vrhovni sud je ocijenio da je tuženik pravilno primijenio članak 102. stavak 6. Zakona o znanstvenoj djelatnosti i visokom obrazovanju kao odredbu posebnog zakona.

Vrhovni sud u osporenoj presudi je naveo: „Ta odredba u smislu čl. 7.a ZR-a nije nepovoljnija od čl. 103. t. 3. ZR-a zato jer dok prema općem uređenju iz čl. 103. st. 3. ZR-a ugovor o radu prestaje već kada radnik navrši 65 godina života i 20 godina staža osiguranja, ako se poslodavac i radnik drukčije ne dogovore, prema odredbi čl. 102. st. 6. Zakona o znanstvenoj djelatnosti i visokom obrazovanju radni odnos tužitelju koji je 9. siječnja 2007. navršio 65 godina života prestao je tek 30. rujna 2007. istekom akademske godine, a očigledno između stranaka nije postojala suglasnost za produljenjem radnog odnosa u smislu čl. 102. st. 7. Zakona o znanstvenoj djelatnosti i visokom obrazovanju.“