Mnogi ljudi osiguravaju sigurnu i bezbrižnu starost ugovaranjem vođenja brige i njege za sebe do smrti, a za uzvrat onome tko ih je uzdržavao nakon svoje smrti daju u vlasništvo svoju imovinu ili dio imovine, a najčešće nekretninu kojoj su živjeli. U tom slučaju radi se zapravo o jednom specifičnom ugovornom odnosu, kojeg regulira Zakon o obveznim odnosima člancima 579.-585.
Dakle, u opisanom slučaju, sklapa se ugovor o doživotnom uzdržavanju kojim se jedna strana (davatelj uzdržavanja) obvezuje da će drugu stranu ili trećega (primatelja uzdržavanja) uzdržavati do njegove smrti, a druga strana izjavljuje da mu daje svu ili dio svoje imovine, s time da je stjecanje stvari i prava odgođeno do trenutka smrti primatelja uzdržavanja. Ako nije drukčije ugovoreno, ugovorom o doživotnom uzdržavanju obuhvaćene su i sve pripadnosti stvari ili prava koji su predmet toga ugovora.
Specifično je, kada je predmet ugovora nekretnina, da se prema tom ugovoru prijenos prava vlasništva odgađa do trenutka smrti uzdržavane osobe. U međuvremenu, odnosno od sklapanja ugovora o doživotnom uzdržavanju do smrti primatelja uzdržavanja, davatelj uzdržavanja ovlašten je zatražiti zabilježbu toga ugovora u zemljišnu knjigu.
O tome može li ugovor o doživotnom uzdržavanju biti sklopljen na način da nakon smrti primatelja uzdržavanja njegova imovina ne prijeđe na davatelja uzdržavanja već na neku treću osobu, raspravljalo se u jednom predmetu na Županijskom sudu u Zagrebu (Gž-6370/08-2, od 10. svibnja 2011.). Sud je odlučio da je odgovor na postavljeno pitanje negativan.
Svoje stajalište obrazložio je na sljedeći način:
"Odredba čl. 122. Zakona o nasljeđivanju (NN 52/71, 47/78 i 56/00 - dalje: ZN) propisuje uvjete za pravovaljanost ugovora o doživotnom uzdržavanju, a iz sadržaja navedene odredbe proizlazi da je to ugovor kojim se jedan ugovornik obvezuje uzdržavati drugog ili neku treću osobu, a drugi izjavljuje da mu ostavlja svu svoju imovinu u nasljedstvo, dakle radi se o ugovoru o otuđenju uz naknadu.
Navedena odredba dopušta da se davanje uzdržavanja ugovori u korist neke treće osobe, ali ne predviđa mogućnost da se ugovori da imovina primatelja uzdržavanja prelazi u vlasništvo neke treće osobe koja nije ugovorna strana.
Budući da su u konkretnom slučaju davatelj (pokojni B. P.) i primatelji uzdržavanja (I. i II.-tuženici) upravo to dogovorili (da imovina davatelja prelazi u vlasništvo III. i IV.-tuženih koji nisu ni primatelji, a ni davatelji uzdržavanja - dakle nisu stranke iz ugovora), takav ugovor nema pravni učinak te je ništav.
Upravo je svrha ugovora o doživotnom uzdržavanju da davatelji primatelju pruže uzdržavanje, a zauzvrat nasljeđuju njegovu imovinu. Budući da to nije slučaj u ovom ugovoru, pogrešan je zaključak suda da odredba čl. 122. ZN-a ne predviđa da bi prelazak imovine u vlasništvo neke treće osobe koja nije ugovorna strana imalo za posljedicu ništavost."
Bez obzira što se navedena odluka odnosi na primjenu bivšeg, danas nevažećeg Zakona o nasljeđivanju, budući da je danas ta materija uređena Zakonom o obveznim odnosima, odluka je aktualna, budući da su odredbe o ugovoru o doživotnom uzdržavanju u Zakonu o obveznim odnosima zadržale pravno uređenje iz bivšeg Zakona o nasljeđivanju.
Dakle, možemo zaključiti kako nije pravno valjan ugovor o doživotnom uzdržavanju kojim imovina primatelja uzdržavanja prelazi u vlasništvo treće osobe koja nije ugovorna strana.