U ovom članku ograničit ćemo se na prestanak d.o.o.-a odlukom članova društva koji zapošljava manje od 20 radnika, iako treba istaknuti da se problematika koju ovaj članak obrađuje može javiti i u slučaju prestanka drugih oblika trgovačkih društava, bez obzira na broj zaposlenih.
Jedan od načina prestanka društva s ograničenom odgovornošću je i odluka članova društva. Za donošenje odluke o prestanku društva mjerodavno je ono što je propisano društvenim ugovorom odnosno izjavom o osnivanju d.o.o.-a. Ukoliko društvenim ugovorom odnosno izjavom o osnivanju nije propisan način donošenja odluke o prestanku društva, primjenjuje se zakonsko rješenje prema kojem se odluka o prestanku društva donosi u obliku javnobilježničke isprave s većinom od najmanje tri četvrtine danih glasova članova. Oblik javnobilježničke isprave u kojem se može donijeti ovakva odluka propisan je u članku 3. Zakona o javnom bilježništvu, te će se ovakva odluka najčešće sklopiti u obliku javnobilježničkog akta, iako je moguće odluku sačiniti i u obliku javnobilježničkog zapisnika ukoliko se donosi na skupštini društva.
Nakon donošenja odluke o prestanku društva, na strani društva odnosno njegove uprave nastaje obveza prijave prestanka društva u sudski registar.
Na prijavu prestanka društva u sudski registar na odgovarajući se način primjenjuju odredbe Zakona o trgovačkim društvima kojima je uređen prestanak dioničkog društva. Društvo u likvidaciji zastupaju članovi uprave kao likvidatori ukoliko društvenim ugovorom ili odlukom članova društva nije propisano odnosno odlučeno drugačije. Prilikom upisa likvidacije u sudski registar moraju se upisati imenovani likvidatori i njihova ovlaštenja za zastupanje društva, a nakon upisa odluke o prestanku društva u sudski registar u tvrtku društva mora se navesti oznaka "u likvidaciji". Dužnost likvidatora je da okončaju sve poslove društva koji su u tijeku, naplate tražbine, unovče imovinu društva i podmire vjerovnike.
Nakon upisa odluke u sudski registar, likvidatori su obvezni započeti postupak likvidacije trgovačkog društva. Među ostalim, biti će potrebno sa strane društva raskinuti ugovore o radu sa radnicima. Likvidatori će otkazivati ugovore o radu na temelju članka 107. stavka 1. točke 1. Zakona o radu, dakle radnicima će se uručiti poslovno uvjetovani otkaz jer poslodavac prestaje s obavljanjem svoje djelatnosti (odluka Vrhovnog suda RH, broj Revr-210/2003-2 od 19. studenoga 2003.).
No, međutim, vrlo je izgledno da kod poslodavca koji se nalazi u likvidaciji postoje određene kategorije radnika koje Zakon o radu osobito štiti, prvenstveno zabranom otkaza pod prijetnjom ništetnosti odnosno za koje se traži ispunjavanje određenih pretpostavki prije otkazivanja ugovora o radu. Tu se može raditi o radniku koji je privremeno ili trajno nesposoban za rad. Takvoj kategoriji radnika poslodavac ne smije otkazati ugovor o radu za vrijeme liječenja ili oporavka od ozljede, a uz ispunjavanje određenih uvjeta propisanih člankom 79. Zakona o radu, poslodavac protiv takvog radnika može pokrenuti sudski postupak u kojem će tražiti raskid radnog odnosa.
Zatim imamo kategoriju radnika za koju postoji apsolutna zabrana otkazivanja ugovora o radu pod prijetnjom ništetnosti. Zakon o radu osobitu skrb pruža trudnicama, roditeljima odnosno posvojiteljima zabranom otkazivanja ovim kategorijama radnika za vrijeme korištenja rodiljnog, roditeljskog odnosno posvojiteljskog dopusta kako je to određeno u članku 71. Zakona.
Kršenje ove zabrane Zakon o radu sankcionira ništetnošću odluke poslodavca, dakle otkaz toj kategoriji radnika ne proizvodi pravni učinak. Ukoliko bi likvidatori htjeli raskinuti radni odnos s radnikom kojem Zakon o radu pruža apsolutnu zaštitu od otkazivanja, mogli bi to učiniti samo sporazumnim raskidom radnog odnosa, naravno pod uvjetom da radnik na takav sporazumni raskid radnog odnosa pristane. Također, likvidator ne može otkazati ugovore o radu koji su sklopljeni na određeno vrijeme ako nije ugovorena mogućnost otkazivanja takvog ugovora prije isteka vremena na koje je ugovor sklopljen.
S druge strane, treba istaći da ukoliko se nad trgovačkim društvom otvori stečaj, ovlasti stečajnog upravitelja puno su jasnije i preciznije određene u pogledu pravnog položaja radnika nego što je to slučaj s likvidatorima prilikom provođenja likvidacije trgovačkog društva. Na temelju članka 120. Stečajnog zakona, otvaranje stečajnog postupka predstavlja poseban opravdani razlog za otkaz ugovora o radu. Ako je nad društvom otvoren stečaj, odredbe Zakona o radu koje uređuju pravni položaj radnika kojima predmetni zakon daje osobitu zaštitu od otkaza, neće se primjenjivati. Tako će stečajni upravitelj moći redovno otkazati ugovor o radu bez obzira na zakonsko ili ugovorno ograničenje odnosno zabranu otkaza određenoj kategoriji radnika. Naravno, bitno je istaći da radnik u slučaju raskida radnog odnosa zadržava sva ostala prava iz radnog odnosa kako je to propisano Zakonom o radu, dakle prvenstveno pravo na otpremninu.
Problem prestanaka radnog odnosa određenih kategorija radnika prilikom provođenja likvidacije uglavnom je uzrokovan neusklađenošću zakonskih rješenja. Zakon o trgovačkim društvima u članku 369. stavak 2. isključuje podrednu primjenu odredaba Stečajnog zakona, određujući primjenu odredbi Zakona o trgovačkim društvima na provedbu likvidacije, iako sam ne uređuje ovu pravnu problematiku. S druge strane, Zakon o radu ne uređuje ovo pitanje niti propisuje da prestanak trgovačkog društva odnosno prestanak postojanja poslodavca predstavlja poseban razlog zbog kojeg, na temelju samog zakona, dolazi do raskida radnog odnosa.
Ovakva neusklađenost pravnih normi likvidatore trgovačkog društva može staviti u vrlo težak položaj. Likvidacija trgovačkog društva neće se moći završiti bez pristanka određenih kategorija radnika na raskid radnog odnosa, dok s druge strane zakonodavac likvidatorima ne daje nikakvu pravnu osnovu na temelju koje bi se mogao riješiti ovaj problem.
Daniel Deković, dipl. iur.