Člankom 119. Zakona o radu (NN 149/09 i 61/11) propisano je da radnik kojem poslodavac otkazuje nakon dvije godine neprekidnog rada, osim ako se otkazuje iz razloga uvjetovanih ponašanjem radnika, ima pravo na otpremninu u iznosu koji se određuje s obzirom na dužinu prethodnog neprekidnog trajanja radnog odnosa s tim poslodavcem.
Zakon o radu također propisuje minimum iznosa otpremnine po godini staža kod poslodavca, a to je barem jedna trećina prosječne mjesečne plaće koju je radnik ostvario u tri mjeseca prije prestanka ugovora o radu, za svaku navršenu godinu rada kod tog poslodavca.
S druge strane, člankom 119. stavak 3. Zakona o radu propisano je da ako zakonom, kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu ili ugovorom o radu nije određeno drukčije, ukupan iznos otpremnine ne može biti veći od šest prosječnih mjesečnih plaća koje je radnik ostvario u tri mjeseca prije prestanka ugovora o radu. Dakle, ako je nekim drugim zakonom, kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu ili ugovorom o radu propisano, odnosno ugovoreno nešto drugačije (povoljnije) u vezi s maksimalnim iznosom otpremnine, odredba o najvišoj otpremnini iz Zakona o radu neće se primijeniti.
Pravo na isplatu otpremnine zastarijeva u roku 3 godine od dospijeća tog prava. Naime, prema članku 135. Zakona o radu potraživanje iz radnog odnosa (a otpremnina to svakako jest) zastarijeva za tri godine, ako tim ili drugim zakonom nije drukčije određeno.
Iako o tome Zakon o radu ništa izričito ne govori, jedno od prava radnika je zasigurno i pravo na odricanje od otpremnine. Pravo na odricanje od otpremnine nije, naime, Zakonom zabranjeno, a kako se radi o materijalnom potraživanju radnika on ga se smije odreći od trenutka kad je to moguće, odnosno dopušteno. Dakle, suštinsko je pitanje – od kada je dopušteno odreći se otpremnine, odnosno je li dopušteno odricanje od otpremnine prije njezinog dospijeća?
O tom pitanju stajalište je zauzeo Vrhovni sud Republike Hrvatske, u predmetu broj Revr 228/11-2 od 20. travnja 2011., kojom prilikom je u obrazloženju naveo:
„Predmet ovog spora je tužbeni zahtjev kojim tužitelj traži da mu tuženik isplati 72.000,00 kn na ime dijela otpremnine koji mu nije isplaćen s obzirom na činjenicu da je 7. veljače 2003. potpisao izjavu da je suglasan da mu tuženik dade poslovno uvjetovani otkaz ugovora o radu uz dogovorenu otpremninu u iznosu od 72.000,00 kn, dok bi prema kolektivnom ugovoru tužitelju pripadala otpremnina u iznosu od 144.000,00 kn.
Suprotno zaključivanju prvostupanjskog suda drugostupanjski sud je tužbeni zahtjev ocijenio osnovanim uz obrazloženje da je radni odnos stranaka prestao poslovno uvjetovanim otkazom, a ne na temelju sporazuma, da je radni odnos stranaka prestao 28. veljače 2003., pa budući da je tužitelj potpisao izjavu 7. veljače 2003. da je svojim pravom na otpremninu raspolagao prije njezinog dospijeća, odnosno ostvarenja tog prava, a da nije dopušteno odricanje radnika od otpremnine prije njezinog dospijeća i da stoga spomenuta izjava ne proizvodi pravne učinke.
Odredbom članka 125. stavak 2. Zakona o radu (Nar. nov., br. 137/04 – u nastavku teksta: ZOR) zabranjeno je ugovaranje, odnosno određivanje otpremnine u iznosu manjem od propisanog, pa su poslodavac i radnik kao stranke ugovora o radu prilikom ugovaranja visine otpremnine dužne poštivati tu odredbu.
Sporazum poslodavca i radnika o visini otpremnine sklopljen prije otkazivanja ugovora o radu sastavni je dio tog ugovora, pa se pitanje pravne valjanosti takvog sporazuma ocjenjuje primjenom spomenute odredbe ZOR-a.
U konkretnom slučaju stranke su se sporazumjele o visini otpremnine prije otkazivanja ugovora o radu tužitelju, a što proizlazi iz same odluke o otkazu u kojoj se navodi da su se „radnik i poslodavac sporazumjeli da će radniku biti isplaćena otpremnina u visini od 72.000,00 kn i to danom konačnosti ovog otkaza za 37 godina radnog staža kod poslodavca.“, pa je nedvojbeno da tada još nije niti nastala obveza plaćanja otpremnine.
Obveza plaćanja otpremnine dospijeva s danom prestanka radnog odnosa, tj. istekom otkaznog roka.
Slijedom navedenog proizlazi da je drugostupanjski sud pravilno ocijenio materijalnopravno pitanje zbog kojeg je dopustio reviziju, kada je zaključio da izjava tužitelja na koju se poziva tuženik ne proizvodi pravne učinke i da stoga tužitelju pripada pravo na otpremninu u visini određenoj kolektivnim ugovorom.“
Dakle, zaključak je Vrhovnog suda Republike Hrvatske, da obveza plaćanja otpremnine dospijeva s danom prestanka radnog odnosa te nije dopušteno odricanje od otpremnine prije njezinog dospijeća i stoga bilo kakva izjava o odricanju prije dospijeća ne proizvodi pravne učinke.