Obiteljskim zakonom propisani su razlozi kada bračni drug može ostvariti pravo na uzdržavanje. Naime, prema članku 217. toga Zakona, to će pravo imati bračni drug koji nema dovoljno sredstava za život ili ih ne može ostvariti iz svoje imovine, a nije sposoban za rad ili se ne može zaposliti. Dakle, treba se raditi o osobi bez primanja, osobi bez dostatnih primanja, osobi kojoj je utvrđena nesposobnost za rad i koja se ne može zaposliti (iako se ovdje postavlja pitanje na koji će se način utvrditi da se osoba ne može zaposliti, odnosno koliko vremena treba osoba bezuspješno tražiti posao da bi se moglo utvrditi da posao ne može naći).
Navedeno pravo na uzdržavanje, bitno je napomenuti, ostvaruje se podnošenjem zahtjeva do zaključenja glavne rasprave u parnici za razvod ili poništaj braka, na što je sud dužan upozoriti stranke. Ako taj zahtjev nije postavljen u parnici za razvod ili poništaj braka, pravo na uzdržavanje (sada) bivši bračni drug može zatražiti putem tužbe, i to u roku šest mjeseci od prestanka braka, no samo ako su pretpostavke za uzdržavanje postojale u trenutku zaključenja glavne rasprave u parnici za razvod ili poništaj braka i trajale bez prestanka do zaključenja glavne rasprave u parnici za uzdržavanje. Bračni drug može tužbom tražiti uzdržavanje samo za vrijeme nakon njezina podnošenja (članak 218. Obiteljskog zakona).
Dakle, za dobivanje uzdržavanja jednog bračnog druga od strane drugog odlučno je da uzdržavani bračni drug nema dovoljno sredstava za život ili ih ne može ostvariti iz svoje imovine, a nije sposoban za rad ili se ne može zaposliti. Ako iz imovine koju ima i koju je koristio bio u mogućnosti ostvarivati dovoljno sredstava za vlastito uzdržavanje, neće biti ispunjeni zakonom propisani uvjeti za dobivanje uzdržavanja od drugog bračnog druga, bez obzira na činjenicu što osoba ne radi (ili ne prima mirovinu), odnosno na smanjenu mogućnost zapošljavanja.
Takvo stajalište zauzeo je i Vrhovni sud RH, u predmetu broj Rev 967/09-2 od 2. rujna 2009.:
„U ovom predmetu riječ je o protutužbenom zahtjevu tuženice kao bračnog druga za uzdržavanje u parnici razvoda braka koji zahtjev je podnesen prema odredbi čl. 217. Obiteljskog zakona u vezi čl. 218. istog Zakona („Narodne novine“, broj: 116/03 i 17/04 – dalje: OBZ).
Citiranom odredbom propisano je da bračni drug ima prava na uzdržavanje od svog bračnog druga ukoliko nema dovoljno sredstava za život ili ih ne može ostvariti iz svoje imovine, a nije sposoban za rad ili se ne može zaposliti.
Dakle, riječ je o dvostrukoj kumulaciji zakonskih pretpostavki koje se moraju ispuniti da bi bračni drug ostvario pravo na uzdržavanje, pa revidentica pogrešno tumači citiranu zakonsku odredbu.
To znači da je revidentica morala dokazati: - da nema dovoljno sredstava za život ili ih ne može ostvariti iz svoje imovine, - da nije sposobna za rad ili se ne može zaposliti.
U ponovljenom postupku kao nesporno je utvrđeno da je tužiteljica u vrijeme razvoda braka imala 49 godina, nije bila zaposlena, niti je ostvarila pravo na mirovinu, a s obzirom na svoju opću zdravstvenu sposobnost za rad koja je bitno smanjena (utvrđeno liječničkim vještačenjem), kao i životnu dob sudovi su s osnovom zaključili da nije u mogućnosti naći zaposlenje.
Odlučno je stoga pitanje je li tužiteljica mogla od svoje imovine ostvarivati dovoljno sredstava za život s obzirom da se s pravom na uzdržavanje od bračnog druga štite osobe čiji je ekonomsko-socijalni status do te mjere ugrožen da nemaju niti mogu imati zaradu ili prihode dovoljne za njihovo uzdržavanje.
U postupku je utvrđeno da protutužiteljica nakon što je protutuženik napustio bračnu zajednicu ostala sama živjeti u zajedničkoj kući stranaka …, u sklopu te kuće je iznajmljivala i poslovni prostor kao frizerski salon u razdoblju od 1995. do kraja 2003. uz najam od 300,00 DEM, da je u stambenom prostoru imala podstanare, te iznajmljivala poslovni prostor u … koji je glasio na njezino ime, da je na dan 1. siječnja 2002. bila vlasnica 65 dionica „T.“ d.d., a na dan 26. listopada 2007. vlasnica 18 dionica, koje dionice imaju značajnu tržišnu vrijednost i donese dividendu. Nadalje je utvrđeno da je tijekom postupka, a na temelju djelomične presude po priznanju broj P-9830/02 od 16. studenoga 2007. Utvrđena suvlasnicom 1 dijela kuće za odmor u G. L., stana u Z. garaže u … i lokala – poslovnog prostora u Z.
S obzirom na utvrđeno nižestupanjski sudovi su s osnovom zaključili da je tuženica iz imovine koju ima i koju je koristila bila u mogućnosti ostvarivati dovoljno sredstava za vlastito uzdržavanje, te joj nije povjerovao da je navedene poslovne prostore kao i stambeni prostor davala u najam odnosno zakup bez naknade, a dio dionica darovala svojoj sestri.
Stoga navodi protutužiteljice da je bila onemogućena od strane protutuženika u ostvarivanju sredstava za život iz njihove zajedničke imovine ne mogu dovesti u sumnju utvrđenja nižestupanjskih sudova, pa je po shvaćanju ovog suda pravilno primijenjeno materijalno pravo kada je odbijen njezin tužbeni zahtjev s obzirom da se nisu ostvarile sve propisane pretpostavke iz čl. 217. OBZ.“