Na temelju Zakona o elektroničkoj trgovini, ponuditelj sklapanja ugovora u elektroničkom obliku može biti samo zakonom određena osoba. Za ponuditelja ovaj Zakon koristi termin davatelj usluge. Davatelj usluge je pravna ili fizička osoba koja pruža usluge informacijskog društva. U predmetnom slučaju davatelj usluge može biti trgovačko društvo, trgovac pojedinac odnosno obrtnik. Dakle, davatelj usluge uvijek je trgovac kako je to propisano Zakonom o trgovačkim društvima, te mora biti registriran za obavljanje usluga informacijskog društva i upisan u pripadajući sudski odnosno obrtni registar.
Za ponuđenika Zakon rabi termin korisnik usluge, te ponuđenik može biti bilo koja fizička ili pravna osoba. Predmet ovoga ugovora može biti bilo koja stvar ili pravo koje je u prometu, a sklapanje ugovora u elektroničkom obliku izrijekom je isključeno za vrste ugovora taksativno navedene u članku 9. stavak 4. Zakona.
Želimo skrenuti pozornost na odredbu članka 41. Zakona o zaštiti potrošača koji zabranjuje stavljanje u promet određenih proizvoda putem sredstava daljinske komunikacije. Iako navedeni Zakon uređuje područje potrošačkih ugovora, a ugovor koji sklapa davatelj usluge informacijskog društva ne mora nužno biti potrošački već može biti i trgovački ugovor, smatramo da treba voditi računa i o onim proizvodima za čije se stavljanje u promet traži dozvola sukladno posebnom zakonu, te da takvi proizvodi također ne bi mogli biti predmet ugovora davatelja usluge. Ovakav stav proizlazi iz činjenice da usluga informacijskog društva ne obuhvaća ujedno i promet robom za koje se traži posebno odobrenje nadležnog tijela.
Daljnja posebnost ovakve vrste ugovora jest činjenica da se ovaj ugovor sklapa na daljinu korištenjem nekog komunikacijskog sredstva. Sam Zakon kao osnovno komunikacijsko sredstvo navodi elektroničku komunikaciju, napose elektroničku poštu, ali ne isključuje niti druge oblike komunikacije koje se prenose elektroničkom mrežom. Ukratko napominjemo da je pojam elektroničke komunikacijske mreže pobliže definiran Zakonom o elektroničkim komunikacijama, te da se, mišljenja smo, odredbe uvodno citiranog Zakona supsidijarno mogu primijeniti i na sklapanje ugovora putem drugih oblika elektroničke komunikacije uz, naravno, zadržavanje ostalih posebnosti koje ovaj Zakon nameće.
Davatelj usluge informacijskog društva mora na jasan, razumljiv i nedvosmislen način osigurati potencijalom korisniku usluge uvid u opću ponudu kako je to propisano u članku 12. uz propisana ograničenja. Ponuda i prihvat ponude mogu se učiniti putem elektroničke pošte. Zakon ne sadrži pobližu definiciju sadržaja ponude te bi stoga trebalo supsidijarno primijeniti članak 252. Zakona o obveznim odnosima. Kako se radi o tipskim ugovorima koji se sklapaju adhezijom, ponuda bi već trebala sadržavati ugovor.
Ako su prava i obveze stranaka osim ugovorom definirana i općim uvjetima poslovanja, ponuditelj bi u svojoj ponudi morao dostaviti ponuditelju i opće uvjete poslovanja. Za prihvat ponude dovoljno je da ponuditelj primi elektroničku poruku kojom ponuđeni prihvaća ponudu. Općim uvjetima poslovanja ponuditelja odnosno samim ugovorom može biti propisano da se ponuda smatra prihvaćenom kada je ponuđenik potpiše. Pri tome je dovoljno da je prihvat ponude potpisan od strane ponuđenika elektroničkim potpisom.
Kako sam Zakon pobliže ne definira vrstu elektroničkog potpisa koju je potrebno koristiti prilikom potpisivanja ponude, skrećemo pozornost na odredbu članka 5. Zakona o elektroničkom potpisu koji određuje upotrebu naprednog elektroničkog potpisa koji zamjenjuje vlastoručni potpis odnosno otisak žiga i vlastoručni potpis. Zakon ne sadrži odredbe o mjestu sklapanja ugovora te bi se i u ovom slučaju trebala supsidijarno primijeniti odredba članka 252. Zakona o obveznim odnosima prema kojoj je ugovor sklopljen u mjestu u kojem ponuditelj ima svoj sjedište. Određivanje mjesta sklapanja ugovora odlučna je činjenica za određivanje nadležnosti suda ako samim ugovorom ili općim uvjetima poslovanja nije ugovorena mjesna nadležnost suda.
Daniel Deković, mag. iur.