Jedno od temeljnih načela na kojima počiva EU je slobodna trgovina između njezinih država članica. No, moramo napomenuti kako postoje slučajevi u kojima se to načelo ne provodi u potpunosti te se dopušta državama članicama da provode svoje mjere, ako su dopuštene i opravdane po članku 36. TFEU. Time se ograničava slobodna trgovina među državama članicama, ali se dopušta svakoj pojedinoj državi članici da zaštiti određene mjere opravdane određenim taksativno navedenim ciljem u članku 36. Ugovora o funkcioniranju Europske unije (UFEU), a sve u svrhu zaštite javnog interesa.
Hrvatska je u procesu preuzimanja obveza radi pristupanja EU, preuzela i obvezu uspostave integriranog sustava gospodarenja otpadom, što podrazumijeva izgradnju centara za gospodarenje otpadom i saniranje odnosno zatvaranje odlagališta otpada, a sve u skladu s Direktivom o odlagalištima.
Od 20 planiranih centara za gospodarenje otpadom u Hrvatskoj, samo su Kaštijun, Marišćina i Bikarac, čija se izgradnja počela financirati iz pretpristupne pomoći, pred dovršetkom.
Zakonom o otpadu, u članku 25. propisano je da iskoristive komponente komunalnog otpada treba izdvojeno prikupljati. Rok da komunalna poduzeća obračunavaju uslugu sakupljanja komunalnog otpada prema količini odnosno volumenu, a ne prema površini stambenog objekta bio je do 2010. godine, ali se vrlo mali broj gradova i općina uključio u taj sustav. Time je Zakon usklađen s pravnom stečevinom EU, no međutim još nisu stvorene sve pretpostavke za njegovu implementaciju, s obzirom da nisu osigurana potrebna financijska sredstva i infrastruktura. Također se Zakonom o zaštiti okoliša koji sadrži uskladu s pravom EU, osiguravaju visoki standardi zaštite okoliša.
Osim navedenih preduvjeta za usklađivanje mjera gospodarenja otpadom s praksom EU, od velikog je značenja za ostvarenje slobodne trgovine i organiziran sustav prekograničnog prometa otpadom. U Hrvatskoj je u tu svrhu pokrenut Twinning projekt "Jačanje kapaciteta za provedbu nadzora prekograničnog prometa otpadom" pri Hrvatskoj gospodarskoj komori.
Praksa među državama članicama EU temelji se na odluci Suda u slučaju C-2/90 Comission v Belgium poznatiji kao Walloon waste. Prema navodima Europske komisije, Belgija nije ispunila svoju obvezu implementacije Direktive Vijeća 75/442/EEZ o otpadu i Direktive Vijeća 84/631/EEZ o nadzoru i kontroli prekograničnog prijevoza opasnog otpada unutar EU čime je prekršila odredbe članka 34. UFEU. To je rezultiralo neusklađenjem belgijskog zakonodavstva s navedenim Direktivama. Naime, valonske lokalne vlasti donijele su Uredbu kojom se zabranjuje odlaganje otpada koji nije porijeklom iz Valonije, osim na onim odlagalištima koja su u sklopu postrojenja za uništenje, neutralizaciju ili spremanje toksičnog otpada. Nametanje takve diskriminatorne mjere prema drugim članicama rezultiralo je tužbom Komisije Sudu usmjerene protiv Belgije, zbog ometanja slobodne trgovine dobara.
Argumenti koje je Belgija isticala odnose se na spornu odredbu nacionalnog zakonodavstva kojim se zabranjuje odlaganje otpada na valonskom odlagalištu otpada koji nije proizveden u Valoniji, što opravdava svrhom zaštite i očuvanja okoliša. Stajalište Komisije s druge strane je da je otpad, bez obzira na mjesto njegova nastanka, jednako štetan te da opravdanje zaštite okoliša nije u skladu s iznimkama koje predviđa članak 36. UFEU.
Prema mišljenju Europskog suda pravde, sav otpad smatra se dobrom u smislu članka 34. UFEU te njegovo kretanje ne smije biti onemogućeno niti ograničeno. Međutim, Sud je ipak prihvatio opravdanost zaštite okoliša kao moguće ograničenje slobodi kretanja dobara i proširio opseg članka 36. Ugovora. Zaštita okoliša od tada se smatra opravdanim razlogom ograničenja slobode kretanja dobara.
Karla Štingl, dipl. iur.