Sukladno zakonskim normama i sklopljenim međunarodnim ugovorima, zemlje samostalno i zajednički određuju uvjete za izručenje vlastitih i stranih državljana, odnosno kriterije na temelju kojih će donositi odluke o opravdanosti odnosno neopravdanosti zahtjeva za izručenje.
Postupak za izručenje u pravilu počinje predajom zahtjeva države moliteljice državi na čijem se teritoriju nalazi osoba osumnjičena ili okrivljena za počinjenje kaznenog djela ili prekršaja. Međutim, u nekim slučajevima, postupak izručenja, u pravilu stranog državljanina, može samostalno i bez čekanja službenog zahtjeva države moliteljice pokrenuti država na čijem se teritoriju osoba nalazi.
S obzirom na posebnost zahtjeva i različitosti u pravnim sustavima pojedinih država, u praksi se pojavljuje niz zapreka izručenju.
Večina država ne izručuje vlastite državljane. Niti Republika Hrvatska nije niti u kojem slučaju izručivala vlastite državljane, međutim, takva praksa prekinuta je stupanjem na snagu Promjene Ustava Republike Hrvatske, 16. lipnja 2010. godine. Izmjenom članka 9. Ustava RH omogućeno je izručenje hrvatskog državljanina drugoj državi, ako je s drugom državom sklopljen međunarodni sporazum o izručenju ili ako je izručenje u skladu s pravnom stečevinom Europske unije.
Od postupka izručenja nužno moramo razlikovati postupak predaje. Kako smo ranije naveli, „izručenje“ je postupak predaje osobe iz vlasti jedne države u vlast druge države, dok je postupak „predaje“ postupak kojim se osoba predaje izvandržavnim institucijama kao što je Međunarodni kazneni sud.
Stupanjem na snagu Ustavnog zakona o suradnji Republike Hrvatske s Međunarodnim kaznenim sudom 1996. godine, pravosudna tijela Republike Hrvatske dobila su mogućnost „predaje“ osoba sudu. Iako se pravnici slažu da su postupci u suštini isti i da je svrha tadašnje ustavne odredbe bila u potpunosti onemogućiti izručenje hrvatskih državljana, općeniti je zaključak da odluka o „predaji“ državljana RH Međunarodnom kaznenom sudu nije bila u suprotnosti s Ustavom RH. Istini za volju, u to je vrijeme Republika Hrvatska bila pod posebnim povećalom međunarodne javnosti, pa stoga izražavamo sumnju da je tada bio moguć bilo kakav drugi raplet priče između Republike Hrvatske i Međunarodnog kaznenog suda.
Osim zapreke državljanstva, veliki broj država niti u kojem slučaju ne izručuje, bilo svoje bilo tuđe državljane, državama koje imaju smrtnu kaznu ili onima koje nečovječno i okrutno postupaju sa zatvorenicima.
Države u pravilu ne izručuju osumnjičene i okrivljene za tzv. politička kaznena djela, a neke države izručenje uvjetuju vrstom i duljinom trajanja kaznene sankcije ili zabranom izručenja trećim državama.
Ostale zapreke za izručenje su: nedostatak reciprociteta, nepostojanje sukladnih opisa kaznenih ili prekršajnih djela, sukobi nadležnosti i drugi.
Zakonodavni okvir u Republici Hrvatskoj po pitanju izručenja čine Zakon o međunarodnoj pravnoj pomoći u kaznenim stvarima, Zakon o kaznenom postupku te Zakon o Uredu za suzbijanje korupcije i organiziranog kriminaliteta.
Temeljni međunarodni propis kojim je reguliran postupak izručenja je Europska konvencija o izručenju od 13. prosinca 1957. i njezina četiri protokola. Republika Hrvatska pristupila je Konvenciji i obveznica je Konvencije te prvog i drugog Protokola od 25. travnja 1995. godine. Treći Protokol kojim se ubrzava postupak izručenja potpisan je 2010. godine, a četvrti kojim se, među ostalim, na novi način regulira pitanje zastare, potpisan je 2012. godine.
Osim Europske konvencije o izručenju, Hrvatska je stranka i Europske konvencije o suzbijanju terorizma iz 1977. godine te dvostranih međunarodnih ugovora kojima se regulira pitanje izručenja; Ugovor između Republike Hrvatske i Republike Makedonije o izručenju, Ugovor između Republike Hrvatske i Crne Gore o izručenju, Ugovor između Republike Hrvatske i Republike Slovenije o izručenju.
Ugovor između Republike Hrvatske i Republike Bosne i Hercegovine i između Republike Hrvatske i Republike Srbije potpisani su, ali do danas nisu objavljeni u Narodnim novinama. Oba ugovora privremeno se primjenjuju od potpisivanja, ugovor s Republikom Bosnom i Hercegovinom od 28. studenoga 2012., a ugovor s Republikom Srbijom od 29. lipnja 2010. godine.
Neven Brkić, mag. iur.