Članak 45. Ugovora o funkcioniranju Europske Unije (UFEU) jamči slobodu kretanja radnika unutar Europske unije. Detaljnije su njihova prava utvrđena Smjernicom 2004/38/EZ o pravu građana Unije i članova njihovih obitelji na slobodno kretanje i boravak na teritoriju država.
U osnovi, sloboda kretanja radne snage uključuje zaštitu od diskriminacije temeljem državljanstva u pogledu zaposlenja, naknade i drugih uvjeta rada i zaposlenja. Radnicima unutar EU jamči se: pravo na prihvaćanje ponude za zaposlenje, pravo na slobodu kretanja u svrhu prihvaćanja ponude za zaposlenje, pravo boravka u državi u kojoj rade pa i pravo na ostanak u toj državi i po prestanku zaposlenja te puno ostvarenje svih prava iz rada i socijalne sigurnosti. Značajna prava uživaju i ovisni članovi obitelji radnika, koji također imaju pravo useljavanja i školovanja.
S obzirom na navedena prava, vrlo je važno kome se sve može odobriti status „radnika“. Prvi uvjet da bi se osoba mogla pozivati na prava koja su joj zajamčena člankom 45. UFEU-a i Smjernicom 2004/38/EZ je da postoji prekogranični element. To znači da osoba koja je državljanin jedne države članice odlazi raditi ili tražiti posao u drugu državu članicu. Ako nema prekograničnog elementa, primjenjuje se nacionalno pravo.
Pojam „radnik“ ima drugačiju interpretaciju u nacionalnom pravu svake države članice. Tako u Hrvatskoj Zakon o radu u članku 2. stavak 1. propisuje da je radnik fizička osoba koja u radnom odnosu obavlja određene poslove za poslodavca. Pristupom Republike Hrvatske u Europsku uniju pojam radnik bit će određen nacionalnim zakonodavstvom, ali će biti i podložan tumačenju Direktiva i drugih akata kojima se želi ostvariti što bolja i učinkovitija zaštita radnika.
Sudska zaštita Europskog suda pravde (Sud) pokazala se važnom u definiranju koncepta slobode kretanja radne snage. Sud je u značajnom broju slučajeva presude temeljio na pravnim načelima EU, polazeći od važnosti poštivanja ekonomskih sloboda za nastavak integriranja. Time je postao učinkovita zaštita od različitih vrsta diskriminacije kojima radnik iz neke druge države članice može biti izložen. Tako danas imamo vrlo široko shvaćanje pojma „radnik“ u Europskom pravu. Tumačenje definicije „radnika“ prepušteno je Sudu iz bojazni da ako bi se definiranje pojma "plaćeni radnik" i "radnik asimiliran u državu članicu" prepustilo nacionalnim pravima država članica, svaka bi država članica mogla svojevoljno mijenjati značenje pojma radnik i time eliminirati zaštitu koja je Ugovorom dodijeljena određenim kategorijama osoba.
U nastavku ćemo kroz primjere sudske prakse prikazati kako je Sud postepeno tumačio i proširivao definiciju pojma „radnik“.
U jednoj od svojih ranijih presuda Hoekstra (C-75/63), Sud je utvrdio kako tumačenje pojma „radnik“ spada isključivo u nadležnost EU te ne ovisi o nacionalnom tumačenju tog pojma. Nadalje u ovoj presudi razlaže kako zaštićeni radnik nije isključivo onaj koji je trenutno zaposlen. Ugovor ne ograničava zaštitu samo na zaposlenog radnika nego je proširuje i na nezaposlenog radnika koji je sposoban zaposliti se na drugom radnom mjestu.
Sljedeća bitna presuda je Levin (C-53/81), u kojoj je Sud proširio svoje tumačenje pojma „radnik“. U ovom slučaju radilo se o Britanskoj državljanki koja je bila u radnom odnosu s nepunim radnim vremenom, te joj stoga Nizozemska nije htjela produžiti boravišnu vizu smatrajući da ne ispunjava uvjete da bi je se smatralo „radnikom“ prema važećim europskim pravilima, ponajprije stoga što su smatrali kako je radnik samo osoba koja radi puno radno vrijeme i koja na tom poslu dobiva naknadu u određenoj visini. Sud je pak u ovom slučaju presudio kako se tumačenje je li neka osoba radnik ili ne, ne može vezati uz visinu naknade koju dobiva ili duljinu radnog vremena. Sud smatra da je dovoljno utvrditi kako osoba u državi članici domaćinu obavlja djelotvornu i stvarnu aktivnost kao zaposlenik.
Mnoge države članice opirale su se ekstenzivnom tumačenju pojma radnika zbog straha da će se mobilnost radnika konzumirati samo zbog stjecanja odnosno ostvarivanja određenih socijalnih prava. Međutim, Sud svojom praksom ne isključuje radnike s nepunim radnim vremenom, budući da bi na taj način bile isključene od zaštite osobe koje traže zaposlenje u punom radnom vremenu, ali moraju prihvatiti ono u nepunom zbog nedostatka drugih poslova.
Tako je, u predmetu Kempf (C 139/85) Sud istaknuo da su radnici koji rade s nepunim radnim vremenom i čija su primanja ispod razine nužne za preživljavanje, također radnici u smislu prava Unije. Zadržavaju status radnika, čak i ako podnesu zahtjev za novčanom pomoći iz javnih fondova kojima bi to, uz njihovu plaću, bio dodatan izvor prihoda nužan za preživljavanje.
Presuda u slučaju Lawrie-Blum (C 66/85) bitna je jer je u njoj Sud definirao koji su elementi bitni za dobivanje statusa radnika. Radnik je dakle, prema ovoj presudi, osoba koja „u određenom vremenskom razdoblju, pruža usluge drugoj osobi, djelujući po njezinim uputama, te da u zamjenu za to dobiva naknadu“.
Konačno, u presudi Trojani (C 456/02), Sud je istaknuo da “sui generis priroda radnopravnog odnosa temeljem nacionalnog prava, razina produktivnosti određene osobe, izvor prihoda iz kojih se isplaćuje naknada za rad ili ograničena razina naknade za rad, ne mogu biti mjerodavni pri određivanju je li neka osoba radnik u svjetlu europskog prava.”
Presude u predmetima Levin, Kempf te Lawrie-Blum do danas su ostale ključni autoritet u tumačenju pojma „radnik“ prema članku 45. UFEU. Sud je, dakle, zauzeo stajalište kako je sloboda kretanja radnika jedan od temelja EU. Stoga se pojam radnika u pravu EU veoma široko tumači, a sve u svrhu što opsežnije i bolje zaštite radnika. S druge pak strane, iznimke i odstupanja od principa slobode kretanja radnika moraju se tumačiti vrlo strogo i usko.
Zaključno, može se reći da je radnik svaka osoba koja obavlja ekonomske aktivnosti na učinkovit i stvaran način uz isključenje aktivnosti od malog značaja koje se tretiraju kao isključivo beznačajne i sekundarne. Bitni elementi za određivanje može li se određena osoba smatrati radnikom su, sukladno praksi Suda, da osoba za određeno vremensko razdoblje obavlja određenu djelatnost za drugu osobu i prema njezinim uputama te zauzvrat dobiva naknadu za rad.
Danijela Damjanović, dipl. iur.