U postupku koji je ustavnom tužbom pokrenulo H. d.o.o. iz Z., Ustavni sud Republike Hrvatske donio je Odluku broj U-III-42/2010 od 11. listopada 2013. kojom je usvojio ustavnu tužbu te ukinuo rješenje Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj: Pž-2904/09-5 od 19. listopada 2009. i rješenje Trgovačkog suda u Zagrebu broj: Ovr-5194/08 od 24. ožujka 2009. te predmet vratio na ponovni postupak Trgovačkom sudu u Zagrebu.
Ustavna tužba podnesena je protiv rješenja Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske kojim su odbijene podnositeljeva žalba i dopuna žalbe, te je potvrđeno rješenje Trgovačkog suda u Zagrebu. Navedenim prvostupanjskim rješenjem, povodom žalbe ovršenika, H. k. s. iz Z., ukinuto je prethodno doneseno rješenje o ovrsi istog suda, ukinute su provedene radnje i odbačen ovršni prijedlog ovdje podnositelja ustavne tužbe, kao ovrhovoditelja u tom postupku.
Podnositelj ustavne tužbe smatra da su mu osporenim rješenjima povrijeđena ustavna prava zajamčena člancima 3., 29. stavkom 1. i 49. stavkom 1. Ustava Republike Hrvatske. Podnositelj, kao ovrhovoditelj, podnio je 2008. godine ovršni prijedlog na temelju ovršne isprave (pravomoćne parnične presude iz 1998.), protiv H. k. s. iz Z., kao ovršenika, radi naplate novčane tražbine. Trgovački sud u Zagrebu donio je 11. veljače 2009. rješenje o ovrsi pljenidbom ovršenikovih novčanih sredstava na žiro-računu. Ovršenik je protiv rješenja o ovrsi podnio žalbu u kojoj je istaknuo prigovor promašene pasivne legitimacije, navodeći da je H. k. s. iz Z., R. C. 5, MB: ..., osnovan tek 7. srpnja 2004., dok se ovršna isprava (presuda iz 1998.) odnosi na H. k. s. iz Z., T. s. 11, MB: ..., nad kojim je proveden i 17. svibnja 2004. zaključen stečajni postupak te je brisan iz Registra udruga Republike Hrvatske.
Trgovački sud u Zagrebu donio je rješenje kojim se žalba ovršenika usvaja, ukida rješenje o ovrsi i sve provedene radnje te se odbacuje ovršni prijedlog podnositelja ustavne tužbe. Podnositelj je navedeno rješenje pobijao žalbom i dopunom žalbe, u kojima je ukazivao na postojanje faktičnog sljedništva između H. k. s. – tuženika iz parničnog postupka i H. k. s. – ovršenika u ovršnom postupku, kao i na propust suda da to sljedništvo utvrdi. Podnositelj je isticao i da je na strani ovršenika riječ o zlouporabi prava radi izbjegavanja obveza.
Drugostupanjskim rješenjem, u pogledu bitnog spornog pravnog pitanja – nedostatka pasivne legitimacije ovršenika, potvrđeno je citirano prvostupanjsko rješenje.
Podnositelj smatra da se o nedostatku pasivne legitimacije, kao materijalnopravnom prigovoru, ne može odlučivati rješenjem – kako je to u konkretnom slučaju učinjeno – već presudom, čime zapravo ukazuje na propuštanje suda da primijeni članak 48. stavak 3. Ovršnog zakona (Nar. nov. br. 57/96, 29/99, 42/00, 173/03, 194/03, 151/04, 88/05, 121/05 i 67/08, u nastavku: OZ), prema kojem je sud bio dužan ovršenika uputiti na pokretanje parnice radi proglašenja ovrhe nedopuštenom.
Razmatrajući dokumentaciju u spisu predmeta i mjerodavno pravo, Ustavni sud je utvrdio da ovršenik naznačen u podnositeljevom ovršnom prijedlogu jest (u odnosno vrijeme) novoosnovana pravna osoba, nastala u razdoblju nakon što je već bio pravomoćno okončan parnični postupak iz kojeg je proizišla ovršna isprava. Ovršenik naznačen u ovršnom prijedlogu, dakle, nije bio sudionik tog parničnog postupka te je žalbu protiv rješenja o ovrsi podnio iz razloga propisanog člankom 46. OZ-a.
Nadležni prvostupanjski i drugostupanjski sud suglasno su zaključili da protiv ovršenika naznačenog u ovršnom prijedlogu nije moguće tražiti konkretnu ovrhu, jer H. k. s. iz Z., R. C. 5, MB: ..., nije pasivno legitimiran – budući da je tek osnovan u srpnju 2004., to jest šest godina nakon što je donesena parnična presuda (ovršna isprava) protiv ranije postojećeg H. k. s. iz Z., T. s. 11, MB: .... Taj je, pak, H. k. s. prestao postojati u svibnju 2004. Činjenicu da je raniji H. k. s. – tuženik iz parničnog postupka – prestao postojati, prvostupanjski sud utvrdio je uvidom u spis predmeta stečajnog postupka. Činjenicu osnivanja ovršenika koji je naznačen u ovršnom prijedlogu sud je utvrdio uvidom u javnu ispravu koju je ovršenik dostavio – rješenje nadležnog tijela, Grada Zagreba, Gradskog ureda za opću upravu.
Prvostupanjski ovršni sud utvrdio je, dakle, činjenicu da između ovršenika u ovršnom postupku i tuženika iz parničnog postupka ne postoji identitet – što nije niti bilo sporno, s obzirom da podnositelj, kao ovrhovoditelj, nije tvrdio da je riječ o istoj pravnoj osobi, već da ovršenik faktično, u pogledu imovine i prava, postupa kao sljednik tuženika iz parničnog postupka, dok obveze izbjegava zlouporabom činjenice da je, formalnopravno, riječ o različitoj pravnoj osobi.
S druge strane, ovršni sud nije razmatrao (niti je postupak usmjerio u pravcu koji bi takvo razmatranje omogućio) pitanje postoji li između ovih subjekata, bivšeg i sadašnjeg H. k. s., takav oblik povezanosti koji bi podrazumijevao odgovornost za obveze prednika. Kako je ovršenik o činjenici svojeg osnivanja sudu predočio javnu ispravu, taj sud, smatrajući ovakvu javnu ispravu istodobno i dokazom nepostojanja sljedništva u odnosu na tuženika iz parničnog postupka, nije ovršenika uputio na pokretanje parnice radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, u smislu članka 48. stavka 3. OZ-a. Postupanje suda okončano je temeljem članka 48. stavka 4. OZ-a (s čime se suglasio i drugostupanjski sud), slijedom čega je izostao parnični postupak, a podnositeljeva tražbina ostala nenamirena. Drugostupanjski je sud u svojem rješenju dodao i argumentaciju prema kojoj podnositelj, kao ovrhovoditelj, nije nikakvim dokazima potkrijepio svoje tvrdnje o tome da bi ovršenik bio sljednik tuženika iz parničnog postupka.
Ustavni sud podsjeća da je u odluci broj U-III-5151/2008 od 13. rujna 2011. već izrazio svoje stajalište, prema kojem je legitimni cilj Ovršnog zakona odnosno ovršnog postupka namirenje tražbine vjerovnika (ovrhovoditelja) iz imovine dužnika (ovršenika), uz minimalnu mogućnost da dužnik to namirenje oteža ili spriječi.
U tom kontekstu, ustavnopravno je neprihvatljivo i pogubno za sigurnost pravnoga poretka (članak 3. Ustava) ako se u ovrsi, zbog razloga koji su izvan utjecaja vjerovnika, odbije provedba ovršnog postupka i onemogući ostvarenje vjerovnikove tražbine zbog koje je prethodno i proveden parnični postupak. Navedeno stajalište rezultat je dosljedne primjene jednog od temeljnih načela ustavnopravne zaštite, prema kojem se prava građana ne iscrpljuju u njihovom formalnom priznavanju, već o pravima i njihovoj zaštiti može biti riječi samo onda kada su ona stvarna i učinkovita.
U istoj odluci Ustavni sud ukazao je i na to da se u ovršnom postupku, kao strogo formalnom postupku, u načelu, ne mogu utvrđivati činjenice glede pravnog sljedništva pravnih osoba, već se pravno sljedništvo utvrđuje zasebno, u drugom, parničnom postupku. Napose ovo vrijedi kada je, kao u konkretnom slučaju, u pitanju faktično, a ne sljedništvo u isključivo formalnopravnom smislu.
U konkretnom ovršnom predmetu problem pasivne legitimacije ovršenika očigledno nije razriješen pukim utvrđenjem činjenice različitosti identiteta dviju pravnih osoba putem javne isprave, već je riječ o slučaju koji zahtijeva suštinsko ispitivanje prirode njihova međusobnog odnosa u pogledu prava i obveza, a radi ocjene dopuštenosti provedbe ovrhe protiv pravne osobe nominirane u ovršnom prijedlogu. Postojanje ili nepostojanje takvog međusobnog odnosa dviju pravnih osoba dokazivo je, u načelu, putem javnih isprava, no kada su u pitanju po mnogočemu specifični pravni subjekti kao što su udruge (a u konkretnom je slučaju riječ upravo o dvije udruge), nužna su i druga dokazna sredstva. Time se de facto u postupanju ovršnih sudova u ovakvim slučajevima ukazuje neprihvatljivom primjena iznimke propisane člankom 48. stavkom 4. OZ-a.
Javnom ispravom koja jest predočena sudu u konkretnom postupku ovršenik naznačen u ovršnom prijedlogu dokazao je samo činjenicu svojeg (kasnijeg) osnivanja te, implicite, različitosti identiteta u odnosu na pravnu osobu koja je bila sudionik ranije vođenog parničnog postupka i nakon toga prestala postojati. Međutim, protivno stajalištu sudova izraženom u osporenim rješenjima, ovršenik time nije dokazao da nije pravni sljednik te pravne osobe, da nije pasivno legitimiran u konkretnom ovršnom postupku i da ovrha protiv njega, za obveze te druge pravne osobe, ne bi bila dopuštena.
Iz svega navedenog slijedi da je konkretni ovršni postupak okončan bez ispunjenja njegove temeljne svrhe, kao i bez ispunjenja legitimnog podnositeljevog očekivanja da namiri svoju tražbinu radi koje je vođen i pravomoćno okončan parnični postupak. Pritom je, bez temelja u mjerodavnom zakonu, javnoj ispravi – dokaznom sredstvu ovršenika – pripisan (na štetu ovrhovoditelja) sadržaj kojeg ta isprava nema i koji se temeljem te isprave ne može utvrditi, dok je podnositelju ustavne tužbe, kao ovrhovoditelju, nametnut teret dokazivanja činjenica u okviru ovršnog postupka, na što ga mjerodavni zakon ne obvezuje. Istodobno, onemogućene su obje stranke u postupku u ostvarivanju prava da o spornom pitanju – pitanju činjenične, materijalnopravne prirode, odluči nadležni sud u parničnom postupku. Naime, s obzirom na pravnu prirodu parničnog postupka, kao jedinog zakonom propisanog postupka mjerodavnog za utvrđivanje spornih činjenica i odlučivanje u sporovima iz područja građanskopravnih odnosa, na temelju javne i kontradiktorne rasprave, taj se postupak, upravo po toj osnovi, bitno razlikuje od ovršnog postupka, kao strogo formalnog postupka.
Proizlazi da je konkretan ovršni postupak vođen i okončan na način protivan ovim temeljnim načelima i kriterijima razlikovanja koji određuju smisao i cilj izričitih odredaba članka 48. OZ-a. Zbog opisane pravne prirode ovršnog postupka s jedne strane, i parničnog postupka s druge, a imajući pritom u vidu objektivno raspoložive mogućnosti dokazivanja na strani podnositelja – posebice vrstu dokaznih sredstva na okolnost dopuštenosti ovrhe koju bi podnositelju bilo moguće u konkretnom slučaju predlagati, sudovi su svojim postupanjem ishod ovršnog postupka stavili posve izvan podnositeljevog utjecaja. Naime, jednako kao što ovršenik nedostatak svoje pasivne legitimacije u konkretnom slučaju ne može dokazati javnom ispravom, tako niti ovrhovoditelj nikakvom javnom ispravom ne može dokazati suprotno, već su za to potrebna druga dokazna sredstva, o kojima (sve da ih je podnositelj u ovršnom postupku i predlagao) ovršni sud nije ovlašten odlučivati. Do opisane situacije ne bi došlo da su sudovi primijenili mjerodavni članak 48. stavak 3. OZ-a.
Ustavni sud je u konkretnom slučaju ocijenio da su podnositelju ustavne tužbe, postupanjem sudova odnosno tumačenjem i primjenom prava kakva proizlaze iz osporenih rješenja, povrijeđena ustavna prava zajamčena člankom 29. stavkom 1. Ustava.