U tom slučaju radi se o jednom specifičnom ugovornom odnosu, kojeg regulira Zakon o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08 i 125/11 – dalje: ZOO), člancima 579.-585. Dakle, u opisanom slučaju sklapa se ugovor o doživotnom uzdržavanju kojim se jedna strana (davatelj uzdržavanja) obvezuje da će drugu stranu ili trećega (primatelja uzdržavanja) uzdržavati do njegove smrti, a druga strana izjavljuje da mu daje svu ili dio svoje imovine, s time da je stjecanje stvari i prava odgođeno do trenutka smrti primatelja uzdržavanja. Ako nije drukčije ugovoreno, ugovorom o doživotnom uzdržavanju obuhvaćene su i sve pripadnosti stvari ili prava koji su predmet toga ugovora.
Kad je predmet ugovora o doživotnom uzdržavanju nekretnina, specifično je to da se prema tom ugovoru prijenos prava vlasništva odgađa do trenutka smrti uzdržavane osobe. U međuvremenu, odnosno od sklapanja ugovora o doživotnom uzdržavanju do smrti primatelja uzdržavanja, davatelj uzdržavanja ovlašten je zatražiti zabilježbu toga ugovora u zemljišnu knjigu.
U vezi prijenosa prava vlasništva na temelju navedenog ugovora može nastati problem, ako se taj prijenos na davatelja uzdržavanja dogodi za vrijeme trajanja njegovog braka jer se postavlja pitanje predstavlja li tako stečena imovina bračnu stečevinu. Bitno je napomenuti da je za određenje bračne stečevine bitno trajanje bračne zajednice, a ne braka, jer to nisu istoznačnice. Naime, bračna zajednica je sastavni dio braka i može trajati jedino i isključivo za vrijeme trajanja braka. S druge strane, postojanje braka ne mora nužno podrazumijevati i postojanje bračne zajednice (zajedničkog života, obilježenog emotivnom povezanošću u kojem oba bračna druga doprinose postojanju i održanju te zajednice).
Možemo reći da pokretnine i nekretnine koje su stečene na temelju ugovora o doživotnom uzdržavanju, predstavljaju bračnu imovinu ako je vlasništvo stečeno za vrijeme trajanja bračne zajednice. Naime, imovina koju dobije jedan bračni drug na temelju ugovora o doživotnom uzdržavanju ulazi u bračnu stečevinu jer je stečena davanjem uzdržavanja primatelju uzdržavanja, dakle radom ili prihodima od rada bračnih drugova, bez obzira što je samo jedan od njih ugovorna strana takvog ugovora. Međutim, iznimka bi postojala kada bi se davanje uzdržavanja sastojalo od isplate novčanog iznosa primatelju uzdržavanja kojeg bi bračni drug – davatelj uzdržavanja, plaćao iz vlastite imovine. U tom slučaju, imovina stečena na temelju takvog ugovora ne bi ulazila u bračnu stečevinu.
Također, za ocjenu prava vlasništva bračnih drugova na bračnoj stečevini mjerodavni su propisi koji su vrijedili u vrijeme njezina stjecanja. To je bitno napomenuti vezano uz činjenicu predstavlja li tako stečena bračna stečevina zajedničko vlasništvo ili suvlasništvo na jednake dijelove supružnika, a s obzirom na različiti režim uređivanja bračne stečevine prema propisima prije i nakon 1. siječnja 1999. (dakle, ovisi prosuđuje li se vlasničkopravni aspekt bračne stečevine prema Zakonu o braku i porodičnim odnosima ili prema Obiteljskom zakonu (NN br. 162/98), čije je uređenje u tom kontekstu naslijedio i danas važeći Obiteljski zakon.