Prema Zakonu o radu (članak 125.) obveza donošenja pravilnika o radu nametnuta je poslodavcima koji zapošljavaju više od 20 radnika ako pitanja koja se imaju urediti pravilnikom o radu već nisu uređena kolektivnim ugovorom. No, upravo se ova odredba u praksi pokazala problematičnom. Naime, bez obzira na postojanje kolektivnog ugovora koji je obvezivao poslodavca i koji je regulirao sva pitanja koja čine obvezni dio pravilnika o radu, nerijetko su poslodavci nakon iznenadnog „posjeta“ inspektora rada proglašeni prekršajno odgovornima zbog nedonošenja pravilnika o radu.
Dakle, pravilnikom o radu potrebno je urediti pitanja osobnih podataka koje je o zaposlenima potrebno prikupljati, obrađivati, koristiti i dostavljati trećim osobama radi ostvarivanja prava iz radnog odnosa, način osposobljavanja pripravnika za samostalan rad, plaća, organizacije rada, postupka i mjera za zaštitu dostojanstva radnika, te druga pitanja važna za radnike zaposlene kod određenog poslodavca.
Zakon o radu kod uređenja ostalih instituta (radno vrijeme, plaćeni dopust, dodaci na plaću, trajanje godišnjeg odmora, naknade plaće itd.), upućuje na njihovu razradu u pravilniku o radu.
Osvrnut ćemo se na pitanje zaštite dostojanstva radnika kao obveznog sadržaja pravilnika o radu iz razloga što se može protumačiti kao pokušaj rješavanja mobbinga na radnom mjestu. Također, regulacija tog pitanja u pravilniku o radu jedno je vrijeme bila česta meta kontrole inspekcije rada. Naime, poslodavac je dužan pravilnikom o radu ne samo propisati i osigurati zaštitu dostojanstva radnika (nakon što je do povrede već došlo), već je dužan osigurati i preventivne mjere kako do povrede dostojanstva radnika ne bi niti došlo, odnosno kako bi se barem u nekoj mjeri onemogućilo da dođe do povrede. Kako je u današnjoj radno-pravnoj praksi poznato da mobbing može biti vertikalni (od strane nadređenog i/ili poslodavca) i horizontalni (od strane suradnika), poslodavac je dužan zaštititi radnika neovisno od koga dolazi povreda dostojanstva radnika, te primarno imenovati osobu koja je osim njega ovlaštena primati i rješavati pritužbe vezane za zaštitu dostojanstva radnika i to u roku ne dužem od 8 dana, jer u protivnom radnik ima pravo prekinuti rad uz naknadu plaće kao da je radio uz uvjet da je u daljnjem roku od 8 dana zatražio zaštitu pred nadležnim sudom.
Postupak, odnosno način objave pravilnika o radu svojim pravilnikom propisuje ministar nadležan za rad. U praksi se pravilnik obično objavljuje na oglasnoj ploči poslodavca, a stupa na snagu osam dana nakon dana objave.
Nadalje, vezano uz sam postupak donošenja pravilnika o radu, upozoravamo na značajnu pravnu prazninu. Naime, kao bitan uvjet donošenja/objavljivanja pravilnika o radu jeste obveza poslodavca da se savjetuje sa radničkim vijećem (čl. 126. st. 1. Zakona o radu: „.. poslodavac se mora savjetovati sa radničkim vijećem…“). No, u glavi Zakona o radu koja regulira sudjelovanje radnika u odlučivanju, a u kojoj se propisuje način osnivanja, djelovanja i ovlaštenja radničkog vijeća, izričito je navedeno da radnici „imaju pravo“ izabrati članove radničkog vijeća. Iz navedene formulacije jasno proizlazi da postojanje radničkog vijeća kod poslodavca nije obvezatno već je fakultativno, a koji zaključak se nameće uzmemo li u obzir i da se radničko vijeće utemeljuje na prijedlog sindikata ili najmanje 10% radnika zaposlenih kod određenog poslodavca. Upravo je ovakvih slučajeva bilo u praksi – kod poslodavca nije bilo utemeljeno radničko vijeće (radnici su bili zadovoljni radnim uvjetima i nisu htjeli utemeljiti radničko vijeće), a taj poslodavac morao je donijeti pravilnik o radu koji se donosi uz obvezno savjetovanje sa radničkim vijećem. Zbog ovakve situacije - u kojoj je poslodavac očito trebao, uslijed zakonske procedure donošenja pravilnika, prisiliti najmanje 10% radnika da utemelje radničko vijeće - zatraženo je objašnjenje državnih inspektora rada, koji nažalost, uz čuđenje oko nedorečenosti Zakona o radu, nisu imali nikakav prijedlog rješenja problema.
Dakle, poslodavac je dužan provesti postupak prethodnog savjetovanja sa radničkim vijećem, međutim, nije vezan njegovim mišljenjem, te pravilnik o radu može donijeti unatoč njegovom protivljenju. Radničko vijeće koje smatra da je poslodavac donio pravilnik o stegovnoj i materijalnoj odgovornosti radnika protivno pozitivnim zakonskim propisima ima ovlaštenje, na temelju odredbe članka 126. stavka 6. Zakona o radu, od nadležnog suda tražiti da nezakoniti pravilnik o radu ili neke njegove odredbe oglasi ništetnima (Mišljenje Ministarstva rada i mirovinskog sustava KLASA: 110-01/11-01/431, URBROJ: 524-08-01-01/5-12-2, od 13. siječnja 2012.)
Kako je Zakonom o radu propisano da poslodavac čini jedan od težih prekršaja ako donese pravilnik o radu bez savjetovanja sa radničkim vijećem, a za koji prekršaj je propisana kazna od 31.000,00-60.000,00 kuna za pravnu osobu, smatramo da područje odnosno pitanja vezana uz postupak donošenja pravilnika o radu nikako ne bi smjela biti predmetom različitih tumačenja niti područjem pravne praznine koja rezultira pravnom nesigurnošću. Pravilnik o radu ne bi smio biti svrha sam sebi već bi trebao biti temeljni akt o pravima i obvezama stranaka u radnom odnosu.
Neda Marasović, dipl. iur.