Pitanje odgovornosti za štetu počinjenu objavljenom informacijom u medijima regulira članak 21. Zakona o medijima (NN br. 59/04, 84/11 i 81/13), s time da se prema toj odredbi na odgovornost za štetu podredno primjenjuju odredbe Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08 i 125/11).
Prema tom članku, nakladnik koji informacijom objavljenom u mediju prouzroči drugome štetu, dužan ju je naknaditi, izuzev u slučajevima propisanim tim Zakonom. Šteta koju objavljena informacija u medijima može pričiniti onome na koga se ona odnosi može biti materijalna (umanjenje nečije imovine ili sprječavanje njezina povećanja) i nematerijalna (nanošenje drugom fizičkog ili psihičkog bola ili straha).
Nakladnik neće biti odgovoran za štetu ako je informacija kojom je šteta učinjena:
- vjerno izvješće s rasprave na sjednici tijela zakonodavne, izvršne ili sudbene vlasti, te tijela jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave ili na javnom skupu ili je prenesena iz akta tijela zakonodavne, izvršne ili sudbene vlasti ili tijela jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave, a njezin smisao nije promijenjen uredničkom obradom
- objavljena unutar autoriziranog intervjua
- utemeljena na točnim činjenicama ili na činjenicama za koje je autor imao osnovani razlog povjerovati da su točne i poduzeo je sve potrebne mjere za provjeru njihove točnosti, a postojalo je opravdano zanimanje javnosti za objavu te informacije i ako je postupano u dobroj vjeri
- fotografija oštećenika snimljena na javnome mjestu ili je fotografija oštećenika snimljena uz njegovo znanje i pristanak radi objavljivanja, a oštećenik nije zabranio objavljivanje, odnosno ograničio pravo autora fotografije na iskorištavanje djela
- točna, a iz okolnosti slučaja proizlazi da je novinar u dobroj vjeri zaključio da se oštećenik slaže s njezinim objavljivanjem
- proizašla iz vrijednosnih sudova autora čije je objavljivanje bilo u javnom interesu i ako je ta informacija dana u dobroj vjeri.
Nakladnik se ipak ne može osloboditi od odgovornosti za štetu ako je objavljena informacija osobni podatak čija je tajnost propisana zakonom, ako se odnosi na maloljetnu osobu te ako su informacije prikupljene na nezakonit način. Postojanje pretpostavki odgovornosti za štetu dokazuje tužitelj, dok postojanje pretpostavki za oslobođenje od odgovornosti za štetu iz navedenih šest točaka dokazuje tuženik.
U vezi s primjenom navedenog članka 21. Zakona o medijima vodio se ustavnosudski postupak u kojem je Ustavni sud Republike Hrvatske donio Odluku, br. U-III-2356/2012 od 20. veljače 2014.
Naime, u jednim dnevnim novinama prije nekoliko godina objavljen je članak „bombastičnog naslova“ - "Piercing opasan za zdravlje", u kojem u perceptivnom smislu dominira naslov i uvećana fotografija podnositeljice ustavne tužbe s isplaženim jezikom, pa podnositeljica smatra da se u ovoj kombinaciji naslova i fotografije stvara dojam da se radi o osobi sklonoj bizarnom i rizičnom ponašanju te da je djelatnost piercinga također namijenjena sličnim osobama budući da su posljedice piercinga često nepredvidljive.
Podnositeljica naime navodi da je pristala na intervju u vezi kulture piercinga, pri čemu je raspolagala recentnim informacijama i fotomaterijalom s međunarodne konvencije za piercing te je taj intervju i autorizirala. Međutim, taj intervju nije nikad objavljen u tom obliku već je poslužio kao predložak jednom drugom članku na temu piercinga, već spomenutog naziva „Piercing opasan za zdravlje“, u kojem je objavljena i velika fotografija podnositeljice ustavne tužbe.
Podnositeljica smatra da ne postoje razlozi iz članka 21. stavka 4. alineje 5. Zakona o medijima za oslobođenje nakladnika od odgovornosti jer ni iz jednog dokaza ne proizlazi da se ona, kao oštećenica, složila s objavom svojih fotografija u kontekstu navedenog članka o opasnosti piercinga. Smatra da objavljeni članak ne odgovara članku kojeg je autorizirala, a objavljena fotografija, po navodima tužbe, "stvara kontekst da se radi o osobi sklonoj bizarnom i rizičnom ponašanju“ te da joj je ugled koji uživa u svojoj sredini ozbiljno narušen jer je vlasnica trgovačkog društva koje uz kozmetičke usluge obavlja i usluge piercinga. Tražila je isplatu naknade nematerijalne štete u iznosu od 100.000,00 kn.
Prvostupanjski sud je dijelom prihvatio tužbeni zahtjev podnositeljice (dosudio je 70.000 kn naknade štete), jer je zaključio da sporni članak sadrži samo minimalni dio autoriziranog članka, koji je nadovezan na potpuno drugu temu od one o kojoj je podnositeljica ustavne tužbe razgovarala s novinarom, da se radi o prijevarnom postupanju nakladnika koji je umjesto autoriziranog teksta objavio članak sasvim drugog, kontradiktornog sadržaja, te da je podnositeljica dokazala da je došlo do povrede njezinih prava zaštićenih odredbama Zakona o medijima, Zakona o obveznim odnosima i Ustava RH.
No, drugostupanjski sud je potvrdio činjenična utvrđenja prvostupanjskog suda, ali smatra da je materijalno pravo pogrešno primijenjeno, a što obrazlaže na način da to što je podnositeljica dala autorizirani intervju ne obvezuje nakladnika ni Zakonom o medijima ni drugim propisom da je dužan taj autorizirani intervju objaviti pa u tom smislu nije povrijeđeno neko pravo osobnosti podnositeljice. Prema mišljenju tog suda, podnositeljici bi eventualno moglo biti povrijeđeno pravo osobnosti kad bi ona u navedenom članku bila prikazana u negativnom kontekstu. Cijeneći sadržaj navedenog teksta, a ne samo naslov i podnaslov, proizlazi da je podnositeljica u navedenom tekstu spominjana u pozitivnom smislu kao vlasnica piercing studija koja je sudjelovala na najvećoj konvenciji za piercing u svijetu koja inzistira na visokim medicinskim i sigurnosnim standardima, te se u članku također ističe da se studij podnositeljice pridržava svih tih standarda. Također iz teksta proizlazi da se od svih piercing studija u Hrvatskoj samo podnositeljica spominje imenom u kontekstu visokih medicinskih i sigurnosnih standarda i legalnog poslovanja, a kako to upravo radi podnositeljica koja je imenovana u vrlo pozitivnom kontekstu nasuprot onim piercerima koji rade nestručno i mimo propisa. Zbog svega toga drugostupanjski sud smatra da podnositeljici nije nastupila povreda prava osobnosti niti joj je povrijeđena čast i ugled pa informacije navedene u spornom tekstu nisu objektivno podobne nanijeti štetu.
Takvom razmišljanju suda drugog stupanja priklonio se i Ustavni sud Republike Hrvatske, koji ističe da nakladnik objavljenim člankom nije nanio štetu ugledu i osobnosti podnositeljice, jer je, naime, člankom jedina u Hrvatskoj istaknuta kao zdravstveno ispravan piercing-studio, a fotografije koje su objavljene uz članak sama je dostavila novinaru. Stoga postoji osnova za isključenje odgovornosti nakladnika iz članka 21. stavka 4. Zakona o medijima, po kome će se nakladnik osloboditi odgovornosti ako dokaže da je informacija točna, a iz okolnosti slučaja proizlazi da je novinar u dobroj vjeri zaključio da se oštećenica složila s njezinim objavljivanjem.
Dakle, naslov informacije (članka) objavljene u tisku nije odvojen od cjeline i sastavni je dio teksta, pa je potrebno ocijeniti sve elemente objavljenog članka, uključujući obradu teksta s naslovom i podnaslovom, način iznošenja pribavljenih informacija te njegov ukupni sadržaj.