Prema članku 34. stavak 1. točka 9. Zakona o parničnom postupku (dalje: ZPP), općinski sudovi stvarno su nadležni za zaštitu od nezakonite radnje.
Riječ je o odredbi koja je zakonski tekst uvrštena u vrijeme važenja prijašnjeg Zakona o upravnim sporovima (dalje: Prijašnji ZUS), te se očito referirala na institut zaštite od nezakonite radnje, koji je bio reguliran normama članaka 67.-76. Prijašnjeg ZUS-a. Radilo se o supsidijarnoj zaštiti ustavom zajamčenog prava i slobode čovjeka i građanina, ukoliko je takva sloboda ili pravo povrijeđeno nezakonitom radnjom službene osobe u tijelima državne vlasti ili ovlaštene osobe u poduzećima i drugim pravnim osobama, ako nije osigurana druga sudska zaštita (članak 67. Prijašnjeg ZUS-a).
Važeći Zakon o upravnim sporovima (dalje: ZUS), koji je na snazi od 1. siječnja 2012., ne sadržava odredbu analognu institutu iz članaka 67.-76. Prijašnjeg ZUS-a.
Najsrodnija tom institutu je zaštita od drugih oblika postupanja javnopravnog tijela, iz članka 156. Zakona o općem upravnom postupku (dalje: ZUP), prema kojem osoba koja smatra da joj je drugim postupanjem javnopravnog tijela iz područja upravnog prava, o kojem se ne donosi rješenje, povrijeđeno pravo, obveza ili pravni interes, može izjaviti prigovor sve dok takvo postupanje traje ili traju njegove posljedice. Pretpostavke iz članka 156. ZUP-a propisane su kumulativno. Ovdje se podredno primjenjuju i odredbe članka 122. ZUP-a o prigovoru, a protiv konačnog rješenja (upravnog akta) o prigovoru, odnosno u slučaju šutnje uprave u postupku donošenja tog rješenja, dopušten je upravni spor (članak 3. stavak 1. točka 1. i 3., vezano uz članak 22. stavak 1. točka 1. i 2. ZUS-a).
Međutim, zaštita iz članka 156. ZUP-a uža je od zaštite iz članka 67. Prijašnjeg ZUS-a, jer je zaštita od drugih oblika javnopravnih tijela ograničena na upravnopravni kontekst. Naime, u odnosu na dio nezakonitih radnji u smislu Prijašnjeg ZUS-a, norma članka 156. ZUP-a ne pruža zaštitu, jer nije ispunjena barem jedna, a nerijetko i obje od sljedećih pretpostavki propisanih tom odredbom:
- nije riječ o javnopravnom tijelu u smislu članka 1. ZUP-a, i/ili
- postupanje nije iz područja upravnog prava.
Pritom dodatno napominjemo da pojedini subjekt, iako u određenim pravnim stvarima ima položaj javnopravnog tijela iz članka 1. ZUP-a (tj. kad u okviru dijela svoje nadležnosti u okviru djelokruga utvrđenog na temelju zakona postupa i rješava u upravnim stvarima), taj status nema nužno u cjelini svoje djelatnosti, pa kad postupa izvan položaja javnopravnog tijela prema članku 1. ZUP-a, nema status javnopravnog tijela ni u smislu članka 156. toga Zakona.
Smatramo da je sve netom navedeno potrebno imati na umu prilikom odgovora na pitanje je li odredba članka 34. stavak 1. točka 9. ZPP-a postala opsoletna (istrošena) prestankom važenja Prijašnjeg ZUS-a?
Mišljenja smo da bi olako bilo spomenutu normu ZPP-a proglasiti opsoletnom samo zato jer je otpao institut vezano uz koji je uvrštena u ZPP, te da je toj odredbi sustavnom i teleološkom interpretacijom, u svjetlu važećega normativnog okvira, moguće pronaći temelj opstojnosti, prije svega (ali ne nužno isključivo) radi „pokrivanja“ razlike u dosegu između zaštite od nezakonite radnje prema Prijašnjem ZUS-u i zaštite od drugih oblika postupanja javnopravnih tijela prema ZUP-u, odnosno – šire – radi supsidijarnog osiguravanja odgovarajuće razine pristupa sudu. Pritom se radi o razlici koja izlazi iz materije upravnog prava, pa tim više pripada civilnoj grani suđenja.
U protivnom, uskim, formalističkim tumačenjem dolazimo do smanjene razine zaštite u pogledu nezakonite radnje u odnosu na ranije razdoblje, te onemogućavamo daljnji razvoj pravne interpretacije, koji razvoj na temelju „neistrošenog“ članka 34. stavak 1. točka 9. ZPP-a u budućnosti može dovesti do novih zaključaka u prilog širem pristupu sudu, u skladu s potrebama društvenih odnosa u pojedinom razdoblju.
dr. sc. Alen Rajko