Vrlo često zbog određenih organizacijskih razloga, hitnosti i dr. poslodavac i radnik nisu u ugovoru o radu precizno odredili visinu plaće, a ona nije određena niti kolektivnim ugovorom niti pravilnikom, pa se može zaključiti da je poslodavac sukladno članku 90. novog Zakona o radu radniku u obvezi isplatiti propisanu minimalnu plaću za njegov rad. No, postavlja se pitanje je li takvo postupanje pravilno?
Pravilno bi se, u materijalnopravnom smislu, poslodavac pozvao na spomenutu odredbu članka 90. Zakona o radu kao uostalom i na identičnu odredbu članka 82. prijašnjeg Zakona o radu, koje obje u svom stavku 3. jasno propisuju da ako plaća nije određena kolektivnim ugovorom niti pravilnikom poslodavca, a ugovor o radu ne sadrži dovoljno podataka na temelju kojih bi se ona mogla odrediti, poslodavac je dužan isplatiti radniku primjerenu plaću.
Međutim, primjerenu plaću ne bi mogla predstavljati tzv. propisana minimalna plaća. Naime, pojam primjerene plaće odnosi se na plaću koja se isplaćuje za rad iste ili slične stručnosti ili uvjeta rada u onoj grani djelatnosti u kojoj posluje poslodavac, odnosno srodnoj grani djelatnosti. Iz toga proizlazi da se ovdje ne može raditi o najnižoj plaći.
Dodatno treba istaknuti da se i prema odredbi već spomenutog članka 90. stavak 4. Zakona o radu pod primjerenom plaćom smatra plaća koja se redovito isplaćuje za jednaki rad, a ako takvu plaću nije moguće utvrditi, onda je to plaća koju odredi sud prema okolnostima slučaja, dakle, ne može se nikako raditi o tzv. minimalnoj plaći.
U tom smjeru ide i pretežita sudska praksa (Odluka Županijskog suda u Splitu broj: Gž-1903/1997.), a takvo je i stajalište Vrhovnog suda RH (Odluka VsRH, broj: Rev 2135/00 od 21. studenog 2001.), stoga je u slučaju isplate minimalne plaće kao primjerene plaće i posljedičnog sudskog postupka, prilično izvjestan gubitak eventualnog radnog spora s radnikom.
Plaća po sudskoj presudi i naknada za nezaposlene
U slučaju kad je Odluka o poslovno uvjetovanom otkazu u sudskom postupku poništena, nameće se pitanje je li poslodavac zaista radniku dužan isplatiti sve zaostale iznose plaća za razdoblje u kojem je radnik najčešće primao i naknadu za nezaposlene odnosno utječe li i u kolikoj mjeri ova činjenica na samu obvezu poslodavca za isplatu plaće radniku, odnosno visinu te obveze?
Nadalje, iako bi se u prvom trenutku moglo zaključiti da radnik ostvaruje dvostruku naknadu (za nezaposlene i naknadu plaće), ali za koje (obje) u trenutku ostvarivanja ima pravnu osnovu pa mu stoga obje i pripadaju, pravna situacija je ipak nešto složenija.
Poslodavac je, naime, u obvezi isplatiti plaću zaposleniku nakon poništenja odluke o otkazu, odnosno prestanku radnog odnosa i to za sve vrijeme dok radnik nije radio. Ta obveza poslodavca postoji neovisno o tome što je radnik kroz to vrijeme primao naknadu zbog nezaposlenosti, pa iznos naknade niti u bilo kojem slučaju ne može utjecati na visinu plaće koju je poslodavac dužan isplatiti radniku za vrijeme dok radnik nije radio.
Naravno, ovdje se postavlja pitanje naknadnog potraživanja isplaćenih iznosa naknade zbog nezaposlenosti od strane Hrvatskog zavoda za zapošljavanje koji te iznose može potraživati od radnika, a sve s obzirom da je on za to vrijeme naknade zapravo bio u radnom odnosu i poslodavac mu je dužan isplatiti odnosno isplaćuje plaću.
Međutim, važno je istaknuti da ovaj vjerojatni sporni odnos između radnika i Hrvatskog zavoda za zapošljavanje (ako radnik dobrovoljno ne vrati nepripadno primljene iznose naknade za nezaposlene) ne utječe na obvezu poslodavca vezano za isplatu plaće. O tome je stajalište zauzeo i Vrhovni sud RH (Odluka VsRH broj: Rev-322/96 od 4. listopada 2000.).
Daniel Sever, mag. iur.